Piše: Milan Mišić
Planeta Zemlja upravo dovršava još jedan krug, 2016. u novoj eri, oko svoje zvijezde, Sunca, i započinje drugi. Astronomi ne saopštavaju da je u proteklih 365 dana bilo nekih anomalija u njenoj orbiti, nije bilo ni posjetilaca (bar ih nismo primijetili) iz drugih galaksija, pa se zato sva čuda 2016. moraju pripisati samo aktivnostima zemljana.
A, bogme, bilo ih je u obilju. Po mnogo čemu minula godina je još jedna annus horribilis – da se podsjetimo latinske fraze koju je britanska kraljica potegla sada već daleke 1992., imajući u vidu prije svega događaje (razvode i raskide) u svojoj porodici.
Epitet ,,horribilis” - u prevodu ,,strašno” ili ,,jezivo” - godina koju ostavljamo zaslužila je zbog mnogo toga na globalnom planu: odaberite prvo što vam padne na pamet, što, naravno, ne isključuje da ćete je, ako ste srećnik, pamtiti i po nečem lijepom. Ali pošto odlazeća godina uvijek svoju zaostavštinu pripisuje dolazećoj, može se slobodno reći da je 2016. bila takva da od nje može da bude lošija – samo 2017.
Moja omiljena novogodišnja želja je da Nova godina ne bude gora od stare, niti bolja od one koja dolazi posle nje. To se nekada redovno ostvarivalo, ali to pravilo kao da više ne važi.
Šta u svijetu gore može da se desi u 2017, posle ,,Bregzita” i ,,Trampotresa”, sa svim događajima u pratećim ulogama: terorističko-džihadističkih napada Islamske države u Briselu, Nici, Istambulu, Bagdadu, Orlandu i, najnovijih, u Berlinu i Cirihu, krvoprolića civila u Alepu, u nesrećnoj Siriji, posle velikih migrantskih zbjegova, legitimizovanja političkog laganja na veliko, virusa ”zika”…
Prirodno je na neki način na kraju jedne teške godine biti iscrpljen i pesimističan, ali ružičaste naočare u sagledavanju 2017. nikako ne pristaju. Pogotovo posle drame u Ankari – atentata na ruskog ambasadora – koji je prizvao 1914, Sarajevo, Gavrila Principa i Franca Ferdinanda.
Analogija je, naravno, površna, ali donekle i opravdana. Atentati nisu uzrok ratova, ali, kao što je uvjerljivo potvrdio Princip, mogu da budu povod. Istorija se, međutim, rijetko ponavlja, a kad se to desi, zna se na šta liči. Uostalom, nisu li Turska i Rusija baš požurile da pokažu kako ih najnovija ekstremistička provokacija neće odvratiti od strateškog savezništva.
Ako nas je 2016. nečemu naučila, to je da je sve nemoguće dok ne postane moguće, kao i da ništa ne treba predviđati, jer su stara pravila prestala da važe. Šta ako Turska, strateški partner Zapada, izađe iz NATO-a (i naravno, odustane od namjere da postane članica EU, za šta su joj šanse ionako apsolutno nikakve)?
Rusija, ponovo velika sila, atentatom na svog ambasadora počinje da plaća cijenu svoje intervencije u sukobu šiita i sunita, ali glavna vijest ovim povodom jeste ekspresna najava novog plana za političko rješenje sirijskog problema koje (sa Asadom) treba da isposluju upravo Rusija, Turska i Iran. Šta je čudno na ovoj slici četiri zagrljena prineprijatelja? Pa to što nigdje nema Zapada, odnosno Amerike.
U 2017. bi lako moglo da se potvrdi ono što se 2016, posle pobjede Donalda Trampa, najvećeg političkog šoka u novijoj istoriji SAD, naslutilo: da je to međaš koji, kao i u slučaju pada Berlinskog zida 1989, mijenja svjetski poredak. Pad komunizma u poslednjoj deceniji prošlog vijeka donio je unipolarni svijet i iluziju o ”kraju istorije”, konačnoj pobjedi liberalne demokratije i kapitalizma. Sada se, dok razbarušeni Donald Tramp formira svoj kabinet, Amerika već naziva ”Trampistanom” i svakako nije više ”učiteljica demokratije”.
Njena ”meka moć” je počela da se topi, a sa njenim sunovratom i poredak koji je od Drugog svjetskog rata stvarala svojim štapom i šargarepom. Svugdje je primjetan uspon populističkog nacionalizma i svugdje je na djelu bijes gubitnika globalizacije koji postaju nova klasa i proizvode gnevne izborne većine.
Bliže nama, u EU, strepnje su da će serija izbora koji su na dnevnom redu 2017 – u Holandiji, Francuskoj, Njemačkoj (a vjerovatno i u Italiji), na vlast dovesti Trampove imitatore koji već uveliko koriste njegove metode ”ignorisanja činjenica” i proizvodnje sopstvenih realnosti. U Evropi je ionako u velikom usponu ”evroskepticizam” – samo 51 odsto Evropljana danas ima pozitivno mišljenje o Uniji, što za rezultat ima da naši lideri nemaju odgovor na pitanje koje im se sve češće postavlja: ”Što se mi upinjemo da uđemo u taj klub koji se raspada”?
Na šta će EU ličiti ako sledeće jeseni na njemačkim izborima bude poražena Angela Merkel (pošto prije toga francuska predsjednica postane Marin le Pen)? Šta ako je diverzija u Berlinu bila dio plana za rušenje kancelarke?
Ono što je izvjesno, uoči početka novog kruga oko Sunca, jeste to da više nema starih izvjesnosti. Predstoji nam još jedna ”godina opasnog življenja”, pa zato - vežite se, polijećemo, iako u avionu nema pilota.
(Autor je bivši
glavni i odgovorni
urednik ,, Politike'')C