Autor: Boris Dežulović
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluvo doba noći iz kafane da ispriča vic. Pa kaže, znaš li onaj o Džejms Bondu?
Elem, stajao tajni agent 007 za šankom u baru, pio svoj martini i stalno nešto gledao u ručni sat, provjeravao i kuckao o njega. Gledala to sa strane atraktivna plavuša dugih nogu, zaintrigirala se i konačno javila maznim glasom: “Gospođa kasni, ha?” “Molim? Ah, ne, ne čekam nikoga”, nasmijao se Džejms Bond.
“Vi vjerovatno mislite na ovaj ručni sat, to je zapravo specijalni, visokosofisticirani alfa-talasni sat.” “Alfa-sat? Šta je tako specijalno s njim?”, upita onda ona, a on joj onako, kao malo i nezainteresovano, poče objašnjavati: “Alfa-sat, obavezna oprema tajnih agenata, napravio ga je u svooj laboratoriji naš glavni majstor Q. Emituje alfa-talase, nešto slično rendgenskim zracima, pomoću kojih me obavještava i ukazuje na stvari nevidljive oku običnog smrtnika.”
“Zaista? Na primjer…?”, primakla se onda plavuša malo bliže. “Pa, na primjer”, otpije tajni agent 007 gutljaj martinija i pogleda na sat, “upravo me obavještava da vi, recimo, uopšte ne nosite gaćice.” “Dobar pokušaj”, nasmijala se sad dugonoga plavuša, “ali na vašu žalost, ja gaćice ipak imam.” “Stvarno?”, iskreno se iznenadio on, “stvarno”, koketno odgovori ona, zadigavši malo suknju. “Pfu, mamu mu”, opsova na to Bond u svoj specijalni sat, “opet žuri četrespet minuta!”
Specijalni alfa-sat postoji, jasno, samo u filmovima, romanima i vicevima o Džejms Bondu.
U stvarnosti, tajni agenti te stvari – to, naime, šta će se dogoditi za četrdeset pet minuta sata, ili devet mjeseci kasnije – doznaju ponešto primitivnijim i nimalo fantastičnim metodama.
Ponekad su to operativna saznanja do kojih tajni agent dolazi prateći visoke funkcionere, ministre, direktore i generale, ili zavodeći njihove dokone, lakomislene supruge, a ponekad tek projekcije do kojih agent dolazi prateći dnevnu štampu i televizijske vijesti.
Tajnom agentu Sakibu, Sakib Softić - te stvari, recimo, dolaze poštom, na kućnu adresu.
Još 26. maja 2016. godine, dakle prije više od devet mjeseci, Sakib, Sakib Softić, agent Bosne i Hercegovine pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine u Hagu – dobio je tako pisani podnesak kojim sudski sekretarijat odgovara na njegov upit i obavještava ga kako njegovo imenovanje za opunomoćenika BiH u predmetu iz 2007., u kojem je Republika Srbija 2007. oslobođena optužbi za učestvovanje u genocidu u Bosni i Hercegovini, ne važi i za postupak revizije te presude, najavljen do februara 2017. Odnosno, da će za postupak revizije trebati novo imenovanje.
Tajni agent Softić, Sakib Softić, nije - kako vidite - morao pratiti sudije i tužitelje Međunarodnog tribunala za ratne zločine, niti po barovima zavoditi tajnice i službenice haškog suda. Sve što je tajnom agentu Softiću, Sakibu Softiću, trebalo bio je visokosofisticirani plajvaz, par taksenih maraka i specijalni aparat za ljudsko razgovaranje na daljinu, takozvani telefon, da svome šefu Bakiru Izetbegoviću u Sarajevu javi kako su zjanili reviziju presude za genocid.
“Dobar pokušaj”, nasmijao se, vele, Bakir tada, “ali na njihovu žalost, mi zahtjev za reviziju podnosimo tek u februaru sljedeće godine.” “Pfu, mamu im”, opsovao je na to tajni agent Softić, Sakib Softić, “opet mi pošta žuri devet mjeseci!”
Šta je tačno mislio haški tajni agent 007, čemu se tačno nadao njegov šef Bakir Izetbegović, niko nikad saznao nije. Je li mislio da se u tribunalu zaje.avaju, ili da će do februara 2017. sve zaboraviti, kako se već do februara stvari zaboravljaju u Bosni, ili da će se Srbija u posljednjem trenutku slomiti i plačući sama priznati genocid – đavo će znati. Tek, punih devet mjeseci otada i agent Softić, Sakib Softić, i Izetbegović, Bakir Izetbegović znali su da njihov zahtjev za revizijom presude za genocid protiv Srbije neće proći, da neće zapravo biti ni primljen - da će ljubazna gospođa na šalteru Tribunala agentu Softiću pristojno vratiti dokumentaciju i upozoriti ga kako nedostaje valjana, potpisana i pečatirana punomoć države koju zastupa - pa ipak su cijelo vrijeme, svih devet mjeseci, uvjeravali bošnjačku javnost kako je pravda spora, ali dostižna, i kako oslobađajuća presuda mora pasti.
Štaviše, deset dana ranije Bakir je na konsultacijama okupio samu kremu bošnjačke inteligencije, univerzizetske profesore, predstavnike bošnjačkih udruženja i najviše pravne autoritete u zemlji, pa nakon sastanka svečano obznanio kako će 23. februara konačno biti podnesen zahtjev za reviziju presude iz 2007. Štaviše, na direktno pitanje novinara važi li još stara Softićeva punomoć za zastupanje BiH pred Haškim tribunalom, Bakir Izetbegović je – podsjećam, punih devet mjeseci nakon što ga je tajni agent Softić, Sakib Softić, obavijestio da mu punomoć više ne vrijedi - hladnokrvno odgovorio: “Punomoć Sakiba Softića za zastupanje BiH još vrijedi.”
Ohrabren tako nepokolebljivom vjerom svog šefa i svečano ispraćen nadama sunarodnika i njihovih pravnih stručnjaka, agent Softić, Sakib Softić, otišao je naposletku u Međunarodni sud u Hagu i uredno predao Aplikaciju za reviziju presude iz 2007., a ljubazna gospođa na šalteru samo mu je pristojno vratila dokumentaciju i upozorila ga kako – gle čuda! - nedostaje valjana, potpisana i pečatirana punomoć države koju zastupa.
“Ne, gospodine”, na kraju se malo i iznervirala, “ne može ručni sat. I ne zanima me ko vam ga je poklonio.”
Bosna i Hercegovina, ukratko, zjanila reviziju.
A Bakir Izetbegović, sunce tatino, sad jadikuje nad hudom sudbom Bošnjaka i proziva svjetsku antimuslimansku zavjeru, pa rezignirano konstatuje kako je Haški tribunal politički sud i kako je tačno znao da će tako biti, i da će Hag odbiti da sudi Srbiji za genocid. Kako je znao? Eh, kako je znao! Javili mu prije devet mjeseci, eto kako je znao.
Ne bi ova rijetko imbecilna epizoda iz savremene povijesti Bosne i Hercegovine bila vrijedna ovoliko slova, da razorno precizno ne oslikava način na koji funkcionišu bošnjačke političke elite, što evo punih dvadeset pet godina je.u Bošnjake u intervalima od devet mjeseci, puštajući oduševljeni narod da vjeruje kako će se stvar za devet mjeseci izroditi. Pa onda, jasno, već do februara sve zaboravi.
Nešto kao u onom drugom Kožinom vicu, onome kad je Bakir punih devet mjeseci molio dobrog Allaha, dž. š., da mu sredi presudu protiv Srbije za genocid. Sve dok dobrom Allahu, dž. š., nije dosadilo, pa mu zagrmio odozgo da konačno ode na kiosk Lota i ispuni listić. “Listić?!”, iznenadio se Bakir. “Misliš, aplikaciju?” “Ne, ne, nego baš Loto”, odgovorio mu Ovaj. “Za aplikaciju ti treba punomoć agentu.”
www.buka.com