Piše: Čedomir Antić
„Milo se javi!“ Osoba koja se nalazi na čelu Demokratske partije socijalista Crne Gore javlja se crnogorskoj naciji (pošto druge ne zanima, osim u istražno-policijskom pogledu) kao da je, ne dao Bog, svetitelj. Sve to ubrzo nakon što je teško poražen u Nikšiću gdje je partija izašla sâma i čak posle krađe izbora nije uspjela da namakne većinu. Đukanovićeva zanimanja su globalna, a mada bez državne funkcije, obraća se „gradu i svijetu“. Veli da Ruska Federacija „vodi svojevrstan rat protiv Evrope“. Naravno u tom teškom ratu on je bastion i branič, jer samo njega zli Rusi hoće da svrgnu. Čak i poraženu Gruziju i mučenu Ukrajinu iz Moskve namjeravaju samo da liše dijela teritorije. Kad je riječ o Crnoj Gori, tu je drugačije, treba im cijela...
Sve je to istina. Sušta. Evo, baš je promoter sjevernoatlantske budućnosti Crne Gore, senator Džon Mekejn, koji poput Đukanovića pronalazi ruske špijune svuda pa i na Kapitol Hilu, jasno definisao strategiju „odbrane“ SAD i Evrope. Sjetimo se Libije. Sličnosti su jezive i ako bismo pitali DPS i NATO bilo bi i rata. Samo bi sudbina vođe izvjesno mogla biti drugačija: između šahta i Barija, druga opcija je izvjesno draža svim stranama. U Libiji je građanski rat još uvijek bio u toku kada je senator Mekejn, nesuđeni predsjednik SAD, doputovao u Tripoli. Senator iz Arizone, sin admirala i junak agresije na Vijetnam tada je izjavio: „Snažno vjerujemo da narod Libije danas predstavlja inspiraciju za narode u Teheranu, Damasku, pa čak i Pekingu i Moskvi...“ Dodao je i da „najgori diktatori mogu biti zamijenjeni demokratijom i slobodom.“ Vidjeli smo kakva je demokratija stigla u Libiju.
Odlikujući islamiste i najavljujući da će sarađivati sa svakom vladom (osim s Gadafijevom), Mekejn je potvrdio najgore sumnje. Njegovi planovi se tokom proteklih šest godina nisu baš ostvarili. „Demokratija“ nigdje više nije stigla. Štaviše, većinu Libije danas drži ruski saveznik. Mekejna je iznevjerila i njegova sopstvena partija, birajući za kandidata za predsjednika autsajdera koji ne dijeli njegovu zavojevačku viziju. Pohlepna za strateški manje važnom Bokom, u času kada su ruski bojni brodovi usidreni u sirijskim lukama, Mekejnova, za sada, manjinska Amerika pokazala se anahrona. I kada je prije nekoliko dana senator Rend Pol prigovorom spriječio novi pokušaj da bude sakupljena neophodna jednoglasna podrša Senata SAD pristupanju Crne Gore NATO-u, Mekejnu je ostalo samo da zaključi kako on vjerovatno „sarađuje sa Putinom“.
Jedan režim, koji sedamdeset i dvije godine pije krv narodima Crne Gore. Koji se održava na nasilju, prevari, međunacionalnoj mržnji, služenju raznim stranim diktatorima i sukobljenim velikim silama, spreman je da učini sve, pa i učestvuje u svjetskom ratu (koji evo vidimo ovih dana priziva kongresmen Set Multon), samo da bi se održao na vlasti. Kao i svaki visokorangirani preletač, konvertit i renegat, i Đukanović kao vrhunsku vrlinu vidi „odlazak u partizane sredinom proljeća 1945. godine“. Kasnio je u komuniste, docnio je među srpske nacionaliste, „srpska agresija“ za njega je zato bila nešto kao porodično nasilje, a prepoznao ju je tek kada je agresor i političi roditelj već bio u pritvoru... Ali, da li je sada, ovim uvjerenjem da će ga NATO zvanično braniti od Ruske Federacije, a u stvari od gnevnih majki i ljutitog naroda, promašio i vrijeme i stranu? Da ne ide Đukanović u zelenaše 1921., ili u četnike 1946. godine...?
Šta god da radi, važno je da šteta u budućnosti bude samo njegova i da cijenu plati samo DPS. Događaji se ubrzavaju. Doskora je izgledalo da će vladati dovijeka, sada je izvjesno da je potrošen. Broj onih koji mu vjeruju pao je i daleko je manji od broja onih koje je prevario. Dolazi vrijeme promjena. Samo je šteta što mu o tome neće javiti neki fundamentalistički kauboj iz Vašingtona. Iako sam protiv nasilja, a time i protiv oružanog nametanja vjere, demokratije, nacije... A protivio sam se i jednom od najpogrešnijih ratova od napada Njemačke na Poljsku – agresiji na Irak 2003. godine, nekako mi padaju napamet riječi tadašnjeg predsjednika SAD Džordža Buša Drugog: „Mnogi Iračani danas mogu da me čuju u prevedenom obraćanju... Imam poruku za njih: tiranin će uskoro otići. Dan vašeg oslobođenja je blizu. Sve ove decenije odvratne okrutnosti sada dolaze svome kraju. Sadam Husein i njegovi sinovi (ovdje možemo staviti drugo ime, a umjesto dvojice sinova navesti jedno desetak rođaka i saučesnika) moraju da napuste Irak u roku od četrdeset osam sati. Njihovo odbijanje da tako učine izazvaće...“
Ovo je NATO- demokratija, ali danas ona tako crnogorski zvuči...
(Autor je istoričar i
docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)