Piše: Miodrag Tripković


Za Mopasana očito nije postojala granica između života i smrti. Od slavnog učitelja već je bio naučio lekciju o nezavisnosti i originalnosti. Vidjeti tačno, vidjeti sopstvenim očima, formirati se nasuprot, odavno bijaše postao njegov životni kredo. Na pisanje je gledao kao na umjetnost stvaranja samoga sebe i od te fobije svoje sopstvene slike, koja je polagano natkrivljavala čitavo njegovo djelo, nikada neće uspjeti da se oslobodi.
Bolest od koje će umrijeti toliki francuski kraljevi već je lagano razarala granitnu tvrđavu njegovog tijela. Osjećao se umornim od tolike književne slave i društvenog uspjeha… Ako nema drugih zadovoljstava osim književnih, od njih se zaista može poludjeti, vajkao se svojim prijateljima. Uostalom, ma šta se reklo, popularnost umjesto da proširuje genija, vulgarizuje ga, jer istinski lijepo i nije za profani puk, naročito ne u Francuskoj, sjećao se Floberovih riječi.
Možda je život samo stvar čudnih i nepredvidivih. Čistih koincidencija, pomišljao je ulazeći u ložu Adrijane Legej, jedne mlade i neobična dame koja je bila poznata po najstarijem zanatu na svijetu. Publika pozorišta Lafajet odista bijaše preneražena kada se nakon završene predstave upravo sa pomenutom damom pojavio na svečanoj večeri, koju gradonačelnik Ruana bijaše priredio u njegovu čast.
Mopasan o životnoj priči Adrijane Legej bio je načuo od svog strica Šarla Kordoma. Ta priča mu se toliko dopala da mu je gđica Legej poslužila pri oblikovanju glavnog lika jedne novele, koja će mu donijeti književnu slavu. I šta ima čudno u tome – pokušavao je da objasni Gijom – što sam je zauzvrat, za sve što joj dugujem, pozvao na jednu večeru?!
To što se Mopasan u vrijeme pozorišne sezone 1885. susreo u Ruanu sa svojim književnim likom, možda je predstavljalo čistu slučajnost. Ali, u njegovom životu je bilo već isuviše tajanstvenih i čudnih koincidencija da bi se ta stvar mogla pripisati čistom slučaju. Nije li čistu, pa ipak neobičnu podudarnost predstavljala i činjenica to što se Lora Le Poatven našla 4. novembra 1849. u staroj marseljskoj luci, dok je brod Nil dizao svoje sidro i kretao za Aleksandriju, noseći na svojoj palubi, među gomilom putnika, Gistava Flobera, mladog pisca koga Mopasanov ujak Alfred Poatven bijaše naučio svemu: ženama, snu, strasti, čistoj ljepoti i rđavim mjestima, uvjerenju da pravi čovjek mora da se stavi iznad savjesti svih ostalih.
Alfred je bio čista pjesnička duša, duša koja, uistinu, nikad nije uspjela da se ovaploti, jer ga je smrt prerano sustigla. Mladi Gijom je sve više prepoznavao njegove crte na svom licu, uporno se pitajući da li je on doista sin nepoznatog Gistava de Mopasana, ili jednog već slavnog pisca, kod koga se njegova majka već toliko vremena trudila da ga učini njegovim učenikom, uspomenom na jedan nemogući incest i jedno nezaboravno prijateljstvo.
On će te podsjećati na njegovog ujaka Alfreda, sjećao se pisma što ga je Lora Le Poatven uputila Floberu za Mopasana petnaesti rođendan. Na njega podsjeća u mnogim stvarima i sigurna sam da ćeš ga zavoljeti… A pošto ti nazivaš Gija svojim sinom, oprostićeš mi, dragi Gistave, ako sasvim prirodno krenem da ti pričam o ovom dječaku. Nježna izjava koju si mu uputio preda mnom bila mi je tako mila da sam je jednostavno shvatila, te sada uobražavam da ti ona nameće gotovo očinske dužnosti.
U dubini duše Lora Le Poatven je čeznula za ostvarenjem onog sna koji je sanjao njen brat Alfred, a koji je, eto, trebao da se konačno ostvari kroz pjesničko djelo mladog Mopasana, koji je za Loru bio i ostao reinkarnirana slika njenog dragog Alfreda, čijeg ukletog lika se ni sam Gijom nikada neće osloboditi. Flober se toj ideji žrtvovao gotovo posesivno, igrajući pred mladim Gi de Mopasanom često ulogu imaginarnog i simboličkog oca, učitelja koji će ga podučiti tačnosti izraza, onome što je najređe, što predstavlja čistotu zvuka.
Moraš biti sam, ako hoćeš da budeš slobodan, dragi moj Gi de Mopasane, govorio mu je očinskim glasom Gistav Flober.
Ali nije tako vesela stvar biti sam, ali se čovjek tješi pljujući odozgo… Jeste, ja starim, nisam od ovog vijeka, osjećam se tuđinom usred svojih sunarodnika, isto kao i u Nubiji, i počinjem ozbiljno da se divim Knezu-namjesniku, koji ponižava pod petom ovu plemenitu Francusku. Išao bih i ja da mu poljubim zadnjicu i lično mu zahvalim kad ne bi bilo toliko mnogo svijeta, pa je mjesto zauzeto… Glupost svega što me okružuje nadovezuje se na tugu onog o čemu sanjam. Jednom riječju, veselosti je malo, dragi moj Gijome.
(Autor je književnik)