Ja sam osjećao neko sažaljenje prema Žuću. On je, ipak, bio malčice i filozof. Ne ni blizu kao odskoro popularni filozof iz Spuža, ali, ipak, razmišljao je. Probao je da se odveže od gazdine motke, i doživljavao razna iskušenja i poniženja. Neka od njih sam narisovao. Ono što se može reći i bez slikanja – iskusio je udobnost gazdine motke, i neizvjesnost odvezanosti i prepuštenosti svom izboru.
Motka je sigurnost, ali ubija dušu. O slobodi i dostojanstvu nema ni riječi, dok je dotični privezan dobrovoljno za nečiju motku. Ali može da sanja – kako je lijepo biti odvezan, slobodan i dostojanstven. Ništa nemaš, a sunce te obilno grije i sl. Tako može da razmišlja i sanja i neko ko je čvrsto svezan.
Žućo je, na kraju, poslije mnogo poraza i promišljanja, ipak shvatio, da mu život ni boba ne vrijedi ostane li privezan za gazdinu motku. Realnost je realnost, a san samo san. Pa bolje i da ga nema, nego da ostane privezan za motku, pa i ako se zove „crnogorski stub“.
E kad je Žućo napokon oslobodio motku, motka ne može i neće da se olobodi onih koji žele da joj skoče u zagrljaj. Motka je magnet. Obični ljudi ne znaju šta je sve udrobljeno u nju, a stručnjaci kažu da je u njen hemijski sastav ugrađena neka supstanca koja može da dekodira nasledni gen, da napravi haos u identitetskom kodu. (Identitetskih problema ima kod ljudi i kerova. Šta je „sukerica“? To je ono između - niti je ker, niti nije ker! Ono što je „sukerica“ među kerovima, to je „ni voda ni vino“ među ljudima. A ove metafore primjenjuju se jednako i na ljude i na kerove).
Na čvršće identitetske kodove motka djeluje suprotno. Jači sastavi, bili oni ljudski ili pseći, kad prođu pored motke, oni je pokvase „s noga“, toplim pljutkom, i prođu. (U narodu se kaže prosto „zapišaju“, ali da ne forsiramo taj (ne)prevaziđeni narodski žargon).
U poslednje vrijeme o toj motki priča se kao o novoj vertikali Crne Gore i njenom dekontaminacionom dejstvu. Bože sačuvaj! Tako se crnogorska pamet prevrnula.Tako se dan- noć trubi s državnih medija. O, ironije bez obraza, o tempora, o mores. Živa vertikala Crne Gore zamijenjena je gazdinom (anatemate) motkom!? Na koju je i gazda privezan. Samo na malo dužem kanapu, pa izgleda neprivezan.
Evo, upravo ta motka, koju nam je pobio tuđin usred Crne nam Gore, veliki je magnet za labilne, servilne, sluganske, puzaste – za sve poltrone. Poltron, pa bio on pas ili čo’ek, odmah leti na nju k’o da mu je u njoj spas od sebe. Priđe joj pa je ljubi, češe šijom, liže, vrti repom, čeka da ga gazda sveže za nju, i naspe mu korito. To je ipak ritual, često i javni (kao ovo sad), jer ne može svako biti na prvoj motki. Prva motka je za privilegovane, za one bez kojih motka ne može da opstane, ni da se pravi važna kao da je živa crnogorska vertikala.
Evo Žućo se još pošteno ne odveza, a pudlice već grebu, hoće brže- bolje na motku. Žućo je čo’ek i pas u odnosu na pudlice. Od Žuća se barem imalo šta vidjeti. A znao je i da lane. Laj’o je za gazdu, ali nekad mu se otelo i da lane onako sam od sebe. Nekad je lanuo i ono što se gazdi ne sviđa, i to ga je koštalo udobne motke.
Pudlicu o kojoj je riječ ovdje neki su već prozvali Liso, neki Lipso, neki Lijo. Pudlice uglavnom nemaju javno ime, ali naše crnogorske šaldžije vole da nadijevaju imena. Živi nijesu ako nekom ne nadijevaju imena, a imaju kome. A ne nadijevaju nikad tek onako, vazda imaju nešto skrivenije na umu. Nešto bez čega dotični, pa bio on čo’ek ili pas, imena nikad ne bi dobio. Prikače mu ga, pa neka nosi, neka čaktara i ne ide prazan. Bolje ikakvo, no nikakvo. Samo neka mu se okreće u bubnju, dok se šaldžije klade na ovo i ono. A onaj kome se takva imena nadijevaju, kaže sebi u ćošku, kad razgovara sam sa sobom – ipak se okreće. Pa bolje i ovako, nego nikako. Drž’ se čega si se u`vatio. Tako moj Liso, dodaje mu neko odnekud. Ne slušaj šta drugi pričaju po ulicama i trgovima. Ti se drž’ motke. Ona će ti sve reći.
(Autor je književnik)
Piše: Milutin MIĆOVIĆ