Piše: Milenko Jovanović
Predaleko se, rekao bih, otišlo s tumačenjima idiotske presude Euleksovog suda Oliveru Ivanoviću, jednom od političkih lidera kosmetskih Srba. Komentari kvalifikovanih i samozvanih analitičara u kojima preovladava uvjerenje da se nesporno neosnovanom presudom u stvari unaprijed priprema „balans“ za potencijalne presude političkim i ratnim liderima Albanaca u pokrajini nekako - ne „piju vodu“. Prosto, ovdje je, gotovo izvjesno, riječ o nečem mnogo delikatnijem. Ne plediram, ni najmanje, da uspostavljam monopol nad ekskluzivitetom kada je riječ o „otkrivanju stvarnog cilja“ ove presude neustavne institucije, koja neskriveno služi legalizaciji genocida na KiM. „Devet godina robije za nula dokaza“, glasio je naslov teksta objavljenog u jednom uticajnom beogradskom dnevnom listu povodom izricanja presude Ivanoviću. Bez ikakve pristrasnosti, upravo taj naslov je vjerovatno najbolja ilustracija suštine ove farse koja je kreirana u ambasadama zemalja NATO-a na Kosmetu. Potrebno je, dakako, pojasniti šta to u praksi zapravo znači. A znači da je Oliver ipak kriv, i to po nekoliko osnova. Primarno je kriv što nije dozvolio da Srbi napuste Kosovsku Mitrovicu i ostale opštine na sjeveru Kosova i Metohije onda kad je NATO na prevaru okupirao pokrajinu 1999. godine. Ispriječio se tada ispred sunarodnika koji su već bili spakovali kofere, s razlogom uspaničeni, jer su Srbi iz Metohije i sa centralnog Kosova u najvećem broju već bili napustili ognjišta, bježeći pred najezdom UČK terorista koje je u svakom pogledu štitio i pomagao NATO. Nije to učinio samo Oliver, da se razumijemo, već i još dobar dio drugih uticajnih građana Kosovske Mitrovice, premda je on bio najprepoznatljiviji među onima koji su zagovarali ostanak.
Ubrzo potom, zaboravili su mu sve zasluge mnogi sunarodnici, posebno oni kasnije samoinaugurisani lideri, od kojih su neki već bili u centralnoj Srbiji dok je on goloruk postavljao privremenu fizičku „granicu“ između sjeverne i južne Mitrovice, što je bilo jedino održivo rješenje u tom trenutku. Nisu mu to, međutim, zaboravili međunarodni „mirovnjaci“. Još manje oprostili. Nije mu kao „olakšavajuća okolnost“ uzeta ni činjenica da je sve vrijeme kasnijeg političkog angažmana kod ključnih međunarodnih faktora na KiM važio za ubjedljivo najprihvatljivijeg srpskog predstavnika. Čak najpoželjnijeg za razgovore o najosjetljivijim temama od značaja za Kosovo i Metohiju nakon NATO agresije nad SRJ. Zavrijedio je tako, zašto se ne prisjetiti, i etikete „američkog čovjeka“, „izdajnika“, i još čitav niz drugih nepopularnih „priznanja“. Rizikovao je svjesno Oliver svoju prvbitnu popularnost i podnio ogromnu žrtvu.
U više navrata, s pozicije predsjednika Saveza udruženja raseljenih Kosova i Metohije, javno sam isticao neslaganje sa potpisivanjem tzv. „briselskog sporazuma“, od momenta njegovog parafiranja do danas. Oliver Ivanović, pak, podržava politiku realizacije dogovorenog tim dokumentom. Čak je iz pritvora afirmativno govorio o „briselskom sporazumu“ , što mu takođe nije pomoglo da bude oslobođen odgovornosti za navodni zločin. Naravno, nije mu to ni pod razno bio ni cilj, jer su i same marionete u sudskim odorama očevici njegove nevinosti, koju su bjelodano potvrdili čak i gotovo svi svjedoci albanske nacionalnosti. Ovdje govorim o onome što bi se moglo tretirati kao Oliverova solidarnost sa politikom relevantnih međunarodnih faktora prema Kosmetu. O onome zbog čega je, moguće, upravo i odabran za satanizovanje. Pravi cilj „operacije Oliver“ mogao bi biti stvaranje ambijenta za pokušaj fizičkog istrebljenja Srba sa sjevera pokrajine. Uvertira za takav eventualni epilog napravljena je samim potpisivanjem „briselskog sporazuma“, od čije primjene najviše strepe upravo Srbi u četiri opštine naslonjene na rašku oblast.
„Matematika“ krupnih igrača nepostojeće organizacije zvane „međunarodna zajednica“ je prilično jasna u ovom slučaju, i otprilike bi mogla da glasi: „kad onako umjerenog Olivera osudimo na devet godina zatvora - ni krivog ni dužnog, ostali Srbi će sami pobjeći glavom bez obzira put centralne Srbije“.
Riječ je, valjda je to jasno, o očajničkim pokušajima da se sponzori i kreatori propalog projekta „nezavisnosti Kosova“ u očima albanskih separatista i njihovih saveznika iz perioda NATO agresije rehabilituju za krah politike koja je „trebalo“ da dovede do članstva samoproglašenog „Kosova“ u Ujedinjenim nacijama, a prethodno u drugim međunarodnim organizacijama, poput Uneska.
Lično, u Oliverov patriotski kredbilitet nikada nisam sumnjao, iako mi ni najmanje nisu bliska njegova ideološka usmjerenja. Uostalom, za takav odnos prema njemu imao sam odličnu potporu i u poodavnom viđenju Ivanovićevog političkog djelovanja iskazanom od strane jednog zajedničkog nam prijatelja, s kojim, uzgred, u potpunosti dijelim ideološko opredjeljenje, i do čijeg mišljenja veoma držim. Upravo citiranjem tog vremešnog Vasojevića imam potrebu i da završim ovaj osvrt: „Bogdanov je to sin, a Bogdan je bio veličina. Otadžbina mu je bila iznad svega. Nema mu po kome doći da bude loš. Neka, nek’ još malo vode Ibrom proteče. Puno je toga mutnog dolje, prijatelju dragi. Ne bih ja o tom Srbinu iz Kuča sudio bez čvrstih dokaza.“