PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
I u Bosni i Hercegovini do austrougarske okupacije 1878. godine kod muslimana, ali i kod franjevaca, bila je u upotrebi ćirilica. U Bosni i Hercegovini su tada ćirilicu često nazivali „Stara Srbija” ili „begovsko pismo”, a kanije „bosančica”. Ćirilicu u Bosni i Hercegovini su nazivali „bosančicom” vjerovatno da bi je na taj način odvojili od srpske ćirilice. Smatramo da je to jedan od relevantnih dokaza da je najveći dio muslimanskog plemstva, kao i ostalog dijela muslimanske populacije, bio neosporno srpskog porijekla i pravoslavne provinijencije. Tvrdnje nekih autora da su muslimani u srednjem Polimlju, posebno u donjem, kao i u Bosni i Hercegovini, uglavnom prije islamizacije bili bogumili (patareni, babuni, krstjani) samo je djelimično tačna. Ali, i to djelimično odnosi se u najvećem dijelu na Bosnu i Hercegovinu, i to samo na neke djelove te zemlje. Zaboravlja se da su i bogumili bili Srbi i pravoslavni prije prihvatanja te jeresi koja je među Srbe došla iz Bugarske. Učenje bogumila, babuna, krstjana bilo je pod uticajem manihejstva Persije. Bogumilstvo nije nikakva posebna vjera koja je mogla u prošlosti, tj. u našem srednjovjekovnom miljeu, dati neku nacionalnu posebnost ili svojom internom i eksternom organizacijom uticati na stvaranje neke takve državotvornosti. To je bila samo jedna od mnogobrojnih jeresi u pravoslavnom hrišćanstvu. Vjere su, da podsjetimo, hrišćanstvo, islam, judaizam (mojsijevstvo), bramanizam, hinduizam, budizam, šintoizam. Često stavljanje znaka jednakosti između bogumilstva i Crkve bosanske nije istorijski, odnosno naučno utemeljeno, jer Crkva bosanska nije imala klasičnu crkvenu organizaciju i ne zna se kada je nastala i kada je prestala da postoji.
Najveći broj sadašnjih muslimanskih imena, iako su došla iz arapskog, turskog i persijskog jezika, postala su „dio naše opšte antroponimije”. Navodimo nekoliko karakterstičnih primjera: Ajka od Ajkuna, Aljo od Alija, Avdo od Abdulah, Bajro od Bajram, Bahto od Bahtijarm, Begza od Begzada, Besko od Besim, Bahro od Bahrudin, Vasva od Vasvija, Vahda od Vahida, Zulfa od Zulfija, Zulfo od Zulfikara, Zekro od Zekrija, Ibro od Ibrahim, Izo od Izudin, Isma od Ismeta, Jaho od Jahja, Kaso od Kasim, Kemo od Kemal, Ćemal, Lutva od Lutvija, Lata od Latifa, Nafa od Nafija, Maho od Mahmut, Meho od Mehmed, Muho od Muharem, Mina od Emina, Mujo od Mustafa, Nasko od Nasuf, Nura od Nurija, Nuro od Nuradin, Osmo od Osman, Omo od Omer, Remzo od Remzija, Sejfo od Sejfudin, Selmo od Selman, Smako od Smail, Fejzo od Fejzija, Feho od Fehim, Hako od Hakija, Hamdo od Hamdija, Huso od Husejin, Dževa od Dževahira, Džemo od Džemail, Šemso od Šemsudin i mnoga druga. Ismet Smailović, kako navodi Mile Nedeljković u svom djelu „Krst i polumjesec”, kaže da ta imena pripadaju „našem jeziku, njegovoj morfologiji, fonetici i strukturalnom akcentnom sistemu”.
U poslednje vrijeme kod naših muslimana pojavljuju se neka novija baš zanimljiva imena. Istaknućemo nekoliko takvih primjera, kao: Adel, Adela, Adelisa, Adis, Adisa, Ajla, Ajlan, Alen, Amel, Amela, Amila, Amina, Armin, Armina, Belmin, Belmina, Benjamin, Damir, Denis, Denisa, Edin, Edina, Edis, Edisa, Edita, Elma, Elvis, Elvisa, Erol, Izolda, Ilda, Indira, Irma, Lejla, Nehru, Fidel, Naser, Rijalda, Rijad, Sara, Sibela.
U mješovitim brakovima su najčešća imena kod djece: Zoran, Zorica, Goran, Zlatan, Zlatko, Zorana, Jasmin, Jasmina, Mina, Hana, Tamara, Amor.
Veliki broj muslimana i danas se preziva istim prezimenima koja su imali njihovi preci prije islamiziranja. Predstavljamo neka od njih: Baltići, Bakići, Boškovići, Bukvići, Burići, Burovići, Veljovići, Veskovići, Višnjići, Gilići, Glogići, Glođovići, Gojaci, Gološi, Grbovići, Gredići, Đukići, Đurđevići, Dacići, Delevići, Zvizdići, Zimonjići, Zekovići, Zekići, Zornići, Zoranići, Jukići, Kolići, Koraći, Kovačevići, Kriještorci, Kuč, Kuburovići, Kurtovići, Lekići, Lekovići, Ljuce, Lukovići, Martinovići, Maslaci, Međedovići, Mirovići, Nalovići, Obućine, Papići, Purkovići, Prašovići, Rovčani, Solakovići, Tmušići, Tokovići, Tokalići, Totići, Trmke, Tripkovići, (H)Rnjaci, Hrkalovići, Čekovići, Čavići, Čolovići, Džeko(vići), Šaljići i mnoga druga. Kao što se vidi i muslimanska prezimena se najčešće završavaju na „ić” kao i srpska pravoslavna prezimena. Ukoliko bi se uzimala neka druga prezimena dodavali bi im se ovakvi nastavci kao kod pravoslavnih.
Po svom načinu života, po svom sveukupnom životu, muslimani obični građani u ruralnim sredinama i gradska sirotinja uvijek su bili mnogo bliži svojoj hrišćanskoj sabraći po sličnosti svog položaja i statusa nego imućnom i vladajućem sloju svojih istovjernika.
(NASTAVIĆE SE)