Piše: dr Blažo Zlopaša
Zahvaljujući profesiji, sretao sam se s mnogim poznatim i javnosti nepoznatim ljudima. Ponekad je uobičajeno da se ljudi klasifikuju na „velike“-poznate i „male“ nepoznate. Osobina velikih ljudi ogleda se, između ostalog, u tome što se nesebično zalažu za dobrobit drugih, za razliku od malih, a na velikom položaju, sebičnih, pohlepnih, vlastoljubivih, koji žive samo za sebe i svoje interese. „Mali“ ljudi ne stvaraju velika djela neprolazne vrijednosti, oni se guše u svojoj težnji da postanu veliki po svaku cijenu, a prvi korak ka tom cilju je vlastoljubivost. Samo istinski veliki ljudi ostanu skromni i jednostavni. Veliki ljudi ostavljaju trag u drugima da ih valja slijediti, jer njihovo djelo je cijena njihove veličine. Djela velikih ljudi su trajne vrijednosti. U svojoj profesionalnoj karijeri upoznavao sam velike ljude, a njihova djela bila su mi putokaz kojom stazom treba koračati ka cilju. Na drugoj strani upoznavao sam šarlatane sa zvučnim titulama na čije se stvaralaštvo i djelo niko nikad neće osvrtati, jer ne ostavljaju trag koji treba slijediti.
Isto tako, kada su pitanju država, državnici i političari kroz istoriju se klasifikuju na velike i male. Upoznao sam i mnoge državnike i političare kojima sam bio potreban. Ako smo već kod klasifikacije ljudi na „velike“ i „male“, zbog položaja na kojem se neko nalazi, iskustvo mi kazuje da sam mnogo više puta u tom „malom“ našao velikog čovjeka i ta vrijednost je trajna, nego u onom „velikom“ čija je veličina prolazna. Među brojnim mojim pacijentima bila su i dva nobelovca: Ginter Gras i Elister Meglin. Najdraže priznanje su mi njihove knjige sa posvetom. Komunikacija s njima bila je različita. Ginter Gras mi je bio interesantniji, od Elistera Meglina po čijem je djelu snimljen film „Topovi na Navaroni“ okićen sa mnogo „Oskara“. Gras bi odsjedao u dubrovačkom hotelu „Ekscelzior“ kojim je upravljao legendarni dubrovački ugostitelj Rafo Rodin. Sjećam se, za večerom jednog od razgovora sa Ginterom o temi ovog teksta; vlasti, strasti, vlastoljublju i diktatorima. U tom trenutku Tito je bio na samrti. Pitam Grasa šta misli o Titu i šta će biti poslije Tita?
-Tito je jedini diktator koji mi se na neki način dopada- kaže Gras.
-A šta je to što Vam se kod Tita na neki način dopada- pitam nobelovca.
-Omogućio je građanima Jugoslavije mnogo toga što nijesu imali oni u komunističkim zemljama i Tito je zaslužan što je stvorio ozbiljnu državu- kaže on.
Na moje pitanje šta će biti s tom ozbiljnom državom poslije Tita, odgovara:
,,Ipak, Tito je na neki način bio diktator i vlastoljubiv, a takvi ne misle šta će biti poslije njih. Uvjeren sam da Jugoslaviju čekaju teška vremena, jer vlastoljubljiv ne ostavlja dobro onima kojima je vladao. Titova jaka ličnost i autoritarna vlast ostavila je pogodno tlo za krvavi građanski rat, s obzirom na antagonizam Hrvata i Srba! Hrvati su činili Srbima isto što i Hitler. Titova autoritarna vlast nije htjela da se zamjera Hrvatima i Katoličkoj crkvi, odnosno Vatikanu pa je to prekrila velom zaborava, što je njegova velika greška, jer zločini Hrvata svijetu su skoro nepoznati. Meni je poznato da su koncentracioni logori u Hrvatskoj bili jezivi kao Hitlerovi, s tom razlikom što je ubijanje Srba bilo na balkanski način- klanje noževima i ubijanje sjekirama. Eto, i Vi ste ovdje saznali da sam kao mlad bio u SS, a svijet ne zna šta se dešavalo ovdje“.
-Izdvojili ste Tita kao jedinog diktatora koji je zaslužan što se u Jugoslaviji bolje živjelo nego u istočnom bloku, kažem ja.
-Ostavka De Gola je najupečatljiviji odgovor na ovo pitanje. Jugoslavija je država sa komunističkim uređenjem, za razliku od Francuske. I De Gol je bio uspješan državnik i zaslužan za Francusku, čak i veoma zaslužan, a to je bio razlog njegovog pada. Francuzi su posumnjali da bi zbog zasluga mogao da ostane dugo na vlasti i mogao bi biti suviše autoritaran za saradnike i okrutan za one koji misle drugačije. To su bili razlozi da mu Francuzi nijesu izglasali povjerenje. De Gol je otišao ljut na svoje Francuze u svoj rodni Kolombe, ostavivši poruku da bude sahranjen bez državne pompe na porodičnom groblju, odgovara Gras.
Šta mislite, pitam, ko je ovdje u pravu- De Gol ili Francuzi?
-Mislim da De Gol nije imao pravo, jer nikada dio vlasti, a pogotovo pojedinac ne može biti pametniji od cjeline naroda kome pripada. Strast vlasti je oboljenje, a Šarl de Gol je ljudsko biće. De Gol nikada nije želio da se sastane sa Titom zbog okrutne likidacije Draže Mihailovića kojega je znao iz vremena školovanja- kaže Gras.
Često u društvu humorom o ozbiljnim temama vodim dijalog s nekim s čijim se stavovima ne slažem. U tom stilu pitam Grasa: „Da li bi Broz postupio kao De Gol i otišao u svoj Kumrovec?”
„U tome je suštinska razlika, ne između De Gola i Tita, nego između Francuza i Jugoslovena, a mislim u prvom redu Srba. Francuzi nisu dozvolili De Golu da ga obuzme strast vlasti, a vi ste Titu dozvolili.
To smo uradili i mi Njemci. Dozvolili smo to Hitleru i vidimo kuda je sve to odvelo ne samo nas Njemce. Hitlerovo vlastoljublje transformisalo se u ludilo. Vlastoljubljivost Staljinova bila je zločinačka, pobio je milione ljudi zbog strasti vlasti. I danas, i sjutra, i u budućnosti, strast vlasti biće najveći ljudski porok. Onaj koga obuzme ta opaka strast spreman je i da progoni, hapsi, spinuje afere i da ubija one koji mu ugrožavaju tu strast -objasnio mi je Ginter Gras.
Nastavljam razgovor humornim pitanjem, očekujući da će nobelovac dati ozbiljan odgovor. Pitam Grasa: „Kao mladić učlanili ste se u zloglasni „SS“. Da li ste tada sanjali da bi Vam godila vlast i moć koju ima Hitler?'' Na ovo pitanje zacenuo se od smijeha i počeo da mi objašnjava učlanjenje u „SS“: „Kada je čovjek mlad ( upotrebio je jednu riječ koju sam na srpskom jeziku shvatio kao „šiljokuran“) ima nagon isticanja, a naročito kod djevojaka. Tada pripadnost „SS“-u, u populizmu je značila da si iznad ostalih. Ubrzo sam uvidio mladalačku zabludu, jer sam i kao mladić shvatio da je strast vlasti najgori i najopasniji ljudski porok!“
Predviđanja nobelovca Grasa šta će se desiti u Jugoslaviji poslije Tita ostvarila su se; Titovo djelo razbilo se u paramparčad i to na najkrvaviji način- kao rezultat autoritarnog vlastoljublja. Ostvarila su se i ona druga, o strasti vlasti.
Sve ovo što mi je kazao Nobelovac oživljavaju danas mudri zapisi Meše Selimovića: „Postoje tri velike strasti: alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se mogu izliječiti, a od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni, ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovoga svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična. Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina“.
Kad sve ovo sagledamo, zaključujemo da strast vlastoljublja počinje kao lični problem i teže oštećenje ličnosti, jer ako ne uspije u svom naumu, javlja se mržnja i težnja potčinjavanja drugih, do uništenja. Još Konfučije je shvatio tu boljku i kazao: „Onaj ko je dugo vladao nad drugima, nikad neće dozvoliti da drugi vladaju nad njim!“
Vlastoljublje je velika misterija i ništa manje iluzija.