Piše: Milka Šćepanović
Koliko vas ili nas svakodnevno doživljava neku vrstu stresa na poslu?
Sigurna sam svi, jer posao donosi i stresne situacije koje bismo najradije izbjegli.
Sigurno ste bili svjedok iskaljivanja bijesa šefova na radnike, nekad iz opravdanog razloga. Zašto? Samo zato jer im se može?
Često pišem o osobama sa invaliditetom zaboravljajući na svakodnevne probleme radnika čiji su najbliži OSI populacija, a koji u velikom broju slučajeva nemaju nikakvih prava i moraju da trpe sve i svašta da bi zadržali posao.
Uz to što ti ljudi rade danonoćno, često i prekovremeno (za šta većinom nijesu plaćeni, a uz to im je i plata nikakva) moraju još da slušaju galamu pojedinca koji je umislio da mu tako može biti.
Ko je osobi zvanoj šef dao za pravo da se dere na drugu osobu kao kočijaš?
Ko je to toliko iznad ostalih da sebi daje za pravo da psuje nekoga, jer na šefov signal i na parolu "ja okom, a ti skokom" nije odmah odreagovao?
Ti ljudi, koji se ponašaju kao robovlasnici u svojim firmama, na ulici su fina i ulickana gospoda kojima psovka koja počinje sa ,,je'' nikad ne prelazi preko usana.
Ali, to je predstava za širu javnost, zaposleni kod njih znaju i njihov pravi rječnik i ponašanje. Znaju i trpe, jer moraju i jer im se otvoreno svaki dan ponavlja da ,,ima ko 'oće ako neće oni''.
Radnicima su uzeli život i vrijeme, pa hoće da im unište i dostojanstvo.
Mnogi trpe dok moraju, jer drugog posla nema, a plaše se i goreg odnosa nekog drugog poslodavca.
Takođe, u većini slučajeva rade od jutra do sjutra, s jednim slobodnim danom u nedjelji, pa nemaju vremena ni da traže drugi posao.
I kolege su često uzrok nezadovoljstva, jer se uvijek nađe neka ulizica koja šefovima špijunira šta se u kolektivu radi i priča. Ima i onih koji žele da budu šef prije šefa, da gaze ostale da bi se umilili onome koji za šefovanje prima lijepe pare... To je najgora vrsta ljudi, njih se treba plašiti, jer takvi će napraviti apsolutno sve da bi pothranili misao o sopstvenoj veličini i značaju. Gazdin potrčko bi i sopstvenog brata prodao samo ako bi to gazdu obradovalo.
Ovakvi ogade radno okruženje normalnom čovjeku koji postaje bezvoljan i počinje da mrzi posao koji radi...
Ja se s drugačijim mišljenjem mogu izboriti na svoj način, ali šta da uradi čovjek koji nema pravo glasa, a posao mu treba?
Mora trpjeti i šefa i njegovog potrčka ili više njih, zavisno od veličine firme, i nadati se boljem, inače će da poludi.
Sve razumijem, ali da je neko ,,ništa" samo zato što mu može biti, to nikad neću razumjeti. Takvi bi trebalo da razmisle, možda će njihovo dijete jednom biti nečiji uposlenik... Hoće li i tada misliti da je bahato ponašanje normalno i prihvatljivo? Ili su to samo ljudi koji ne vrednuju ništa jer ni sami ne vrijede ništa?
(Autorka je direktorica
NVO "Naše sunce")