Piše: Mihailo Medenica
Nisam neki ljubitelj aviona, ali posle prvog predizbornog uratka Aleksandra Vučića nemam dilemu za koga ću glasati- za onu stjuardesu desno, ukoliko se kandiduje, ona lijevo mi se čini da je Vulin presvučen u stjuardesu, ali ne smem da se zakunem…
Šalu na stranu, iako spot postiže efekat koliko i onaj Travolte iz Borča (čovjek kojeg izuzetno poštujem i volim, neka mi ne zamjeri) meni se nekako stužilo, što je baba znala da kaže a mi bili ubijeđeni da misli na „ražalostila sam se“ a ne „muka mi je, povraća mi se“…
E, pa stužilo mi se, ali onako kako baba nije mislila- ražalostio sam se shvatajući po prvi put za pet godina nekoliko ključnih stvari: Alek se kandidovao samo da bi siroma' mogao konačno da zadrijema, makar na tih desetak sekundi u spotu; dok turbulencija bacaka vazduhoplov lijevo- desno, on ne paniči i ne vrišti kao neka tetka Babić već uspijeva da se trgne, vrati naočare na vrh nosa i umiri letjelicu, baš kao baku koju je primio na razgovor u pet sabajle, saslušao je suznih očiju i ulio vjeru u život: „Ne brinite, obećavam vam da ćete umrijeti za dvije do dvije i po godine najkasnije! Evo, ponesite jedan kamen temeljac i položite ga na njivu, niknuće fabrika, koliko da se deki i Vama nađe za stare dane…“; zatim uspijeva da održi motivacioni govor koji uspravlja avion dok piloti bezbrižno sjede na putničkim mjestima... A potom uz osmijeh koji bi i Bambija natjerao da zaboravi na smrt majke motiviše i njih dvojicu da shvate svoju zabludu i kao Kristina u „Maratoncima“ odbace malograđanske stege i zaplivaju goli (dobro, ne baš goli, ali ogoljeni), poručujući nam da smo na pravom kursu bez razlike što avion leti pravo ka planini, jer i ona je jedna od kapitalnih investicija koja je nekada bila tek goli retrogradni brežuljak…
U nastavku spota pretpostavljam da Tomislav Nikolić izlazi iz ve-cea, sav zbunjen zašto mu svi u avionu viču: „Uuuuuu, ala nešto smrdi, fuj!“, vajkajući se: „Nisam ja, ljudi, Vučić je! Jesam li mu onomad prepustio i klozet i više od 50 odsto najmekšeg toalet-papira, a sad ovako da mi vrati- na dvije šolje bi da sjedi, a ti Tomo idi istrči na krilo kad te pritjera, a?“
Na sve to reaguje Dačić, maskiran u onu plavušu što vrišti k`o da ženi brata: „Bruko jedna poludiplomirana, pa zar si ovakvom čovjeku našao da zabadaš ovaj plastični nož u leđa, a dobro znaš da on to tebi nikada ne bi uradio više od dva- tri puta, čisto akupunkturno… Ako se kandiduješ, znaj da moj glas nemaš, mada ćemo se čuti pa možda i završimo nešto, a sad demonstrativno odoh da se sakrijem među koferčiće…pardon, kofere i tiho jecam jer ako nešto ne podnosim to je ta prokleta želja za vlašću po svaku cijenu, nebitno da li je u pitanju Sloba, Voja, Boris, Alek… Fuj, gadiš mi se, ali se čujemo ako bude neka kombinacija, važi''?
U to se iz pilotske kabine čuje dobro poznat glas prapilota: „Đubve izdajničko, kako te nije svamota da mi za šaku dovava pvodaš ovo divno dete što smo zajedno odgajavi od kive vadikalskog mesa kad su nam ga ostavivi na pvagu otadžbinske upvave! Ti si posvedji bio u ve-ce, pviznaj, znam ti smvad, a Vučič i kad ode u toavet od pvivuče stvane investitove i na volni papiva potpiše onoviko međudržavnnih spovazuma, mada i njega pvezivem ali ima u tom pvezivu neke ljubavi i stvaha kao u onim indijskim sevijama kad te muž pvebije, ostavi i ode s dvugom, a ti čezneš da ti se vati i spusti tu pvepametnu gvavicu na stomak kao nekad, jev ljudski je pvaštati svima osim tebi, đubve nad đubvadima! Avek, sine, ne pvači, sad če čika pivot tebi da pusti onaj fivmic sto voviš: „Pvohujalo s Avekovim vihovom“, mada te pvezivem avi imaj na umu ko te je vadikavskim mvekom dojio dok su bive sankcije, a veštačkog mveka nigde od Kavovca- Kavvobaga- Oguvina pa sve do Vivovitice…“!
Naposletku, baš kao u najromatičnijim scenama klasika: „Prohujalo s Alekovim vihorom“, ustaje ON, vadi onaj plastični nož iz leđa, pušta suze ne stideći ih se, jer i bogovi plaču i jevanđeliše: „Da, Tomislav je poslednji bio u ve-ceu ali od mene nikada nećete čuti da zbog toga smrdi čitav avion, jer da bi ostao na pravom kursu potrebno je da obojica budemo u toaletima i koordinisano istovaramo… dobro za Srbiju i na nju! Ako me pitate da li sam očekivao tako nešto od Tomislava- nisam ali ga donekle razumijem, jer možda mu i jesam obećao podršku za još jedan mandat babasere, ali zbog tri- četiri procenata više natjeran sam da uđem u trku, a pritom ne mislim da u trku uđem u ve-ce, jer prošlo je vrijeme krajnje nužde, od Srbije smo napravili cijenjeni i respektabilni poljski toalet i neću dozvoliti nikom da ga začepi, osim ako to nije investicija koja će uposliti hiljade mladih na guranju ruke do lakta u šolju…
Tomislave, što se mene tiče, sve ti je oprošteno! Ako si spreman za umjetnički život u dvoje dođi, sjedi i čvrsto se drži, neće ovaj avion sam od sebe udariti u planinu- potrebno je zajedničkog rada i volje za to!
Možda odremam još koji sekund, a vi me probudite kad se srušimo, mora neko narodu da saopšti tu divnu vijest i obznani da su otvorene još dvije crne kutije kao još dva poglavlja“…