Urednici biblioteke Vinaver i Todor Manojlović toplo su preporučili rukopis Rastka Petrovića knjižarnici Mitra Stefanovića i druga, i taman kad je rukopis dat u štampu, iskrsle su nevolje: pošto su štampari složili prvih šezdeset strana teksta – odbili su dalje da slažu! Izdavaču su rekli da je sve to čista „jalova besposlica”. Vinaver je ipak uspio da ubijedi izdavača da je roman „genijalan i da ga po svaku cijenu treba štampati”. Čak je uspio da ubijedi Stefanovića da mu da honorar od tri hiljade dinara; veći nego što je dobio ijedan drugi pisac te kuće, pa i Crnjanski za „Dnevnik o Čarnojeviću”. Naslovnu stranu za knjigu uradio je Petar Dobrović, slikar kod koga će Rastko pohađati kurs crtanja, a posebno „večernji akt”. Slikarstvo ga je opčinjavalo još u Francuskoj – posebno slike usamljenika iz Eksa, Sezana, zatim Engra, naročito njegovi olovkom rađeni grupni portreti. Potonjih godina i on sam će nastojati da ovjekovječi svoje prijetelje, upravo radeći grupne portrete.
Pariz će uopšte ostaviti dubok trag na njegovom daljem stvaranju, posebno predavanja na Ecole des Hautes Etudes čuvenog poznavaoca naše srednjovjekovne umjetnosti Gabrijela Mijea. Iz svoje Ratarske ulice na Paliluli, Rastko se najčešće upućuje ka kafani „Moskva” i pridružuje se grupi umjetnika. Često je sa Aleksandrom Derokom koji je u svojim uspomenama zabilježio da je Rastko došao iz Pariza „sav oduševljen legendama o Starim Slovenima koje je najbolje upoznao iz knjiga učenoga Čeha Niderlea, i vizijama iz srednjovjekovne srpske umjetnosti, i to ne samo arhitekture i zidnog slikarstva već i stare književnosti, poezije, narodnog eposa, pa i svega još naslijeđenoga, zabilježenoga i sačuvanoga kroz priče, bajke, pjesme, nošnju, nakit”.
Sestra Zora obratila se Umjetničkom odjeljenju Ministarstva prosvjete moleći da se njenom bratu „Rastku Petroviću, književniku, i Aleksandru Deroku, studentu, izda legitimacija da su namjerni u svrhu naučno umjetničkih studija obići pojedine manastire u našoj zemlji”. Dobili su traženi dokument u kome je stajalo: ..Umoljavaju se političke, vojne i kulturne vlasti, kao i starješine dotičnih manastira, da G. Petroviću i G. Deroku u svemu i u svakoj prilici svoju pomoć ukažu...
Rastko je sebe najviše osjećao kao putnika koji neprekidno nešto otkriva, koji nikada nije stigao... U Makedoniji srijeće lovca Mača, braću iz sela Izvora, Hasana Sulejmanovića, ruskog monaha Pantelejmona „koji se u to vrijeme kretao između mnogobrojnih bogomolja jezerskog kraja Makedonije”. Život ovog kaluđera ga je opčinio i on će napisati priču oca Pantelejmona iz mladosti, koju će dvije godine potom objaviti u „Misli” Ranka Mladenovića.
Sa Aleksandrom Derokom putuje po predjelima starog Rasa, interesujući se za freske i arhitekturu starih zdanja srpske prošlosti, a posebno Žiče, Studenice i Sopoćana. Pješke, rabadžijskim kolima i na konjima stižu i u najzabitije krajeve stare raške države. Putovaće i do stare Duklje i primorja, uživajući u ljepotama zetskih manastira. A zatim će se vratiti kući preko Mostara, Sarajeva, Višegrada, Pribojske banje, Mileševe, Užica, sa mnogobrojnim skicama, crtežima građevina, zidina i fresaka.
Rastkova želja da Šumanović izlaže u to vrijeme u Beogradu nije se ostvarila, kao ni objavljivanje bibliofilskog izdanja njegovih pjesama, sa Šumanovićevim ilustracijama. I njihovo prijateljstvo će se ohladiti narednih godina, da bi se pet-šest godina potom obnovilo. Postaje stalni saradnik redakcije lista „Vreme”. Prvog januara 1922. godine pojavljuje se prvi broj časopisa „Putevi”, mjesečne sveske za umjetnost i filozofiju, koji uređuju Milan Dedinac, Marko Ristić i Dušan Timotijević. Rastka pozivaju na saradnju i on objavljuje poetski tekst „Spomenik putevima”.
Pjesma će izazvati žestoke reakcije javnosti, pa čak i patrijarha Dimitrija koji je zaprijetio da će sazvati Sinod i Rastka Petrovića isključiti iz Srpske pravoslavne crkve. A u „Samoupravi„ će se pojaviti oštar članak u kome se, između ostalog, piše: „Njegova koncepcija Hrista, nečuvena, utolika je čudnija što dolazi od jednog čovjeka najboljeg porijekla i dobrog domaćeg vaspitanja...” Uplašen, Rastko upućuje „Samoupravi” pismo u kome kaže da se njegovi stihovi odnose na panteizam lokalnih afričkih vjerovanja. Naredni, drugi broj „Puteva” objavio je njegovu nešto skraćenu izjavu na uvodnom mjestu: „...Stih koji je izazvao ovu čudnu polemiku nema nikakve veze sa Hristom Pravoslavne crkve...”
Na Vinaverov nagovor patrijarh Dimitrije se zadovoljio ovom izjavom. Ali i Rastkova knjiga „Burleska” izaziva, takođe, neprijatne reakcije. S kim se sve nijesam posvađao, pobrkao i pokarabasio odnose – govorio je Vinaver – zbog ove Rastkove knjige koja je bila „kao jeres u svijetu dobronamjernih vjernika”. Rastko je Srbe-Slovene zamišljao u ovoj svojoj knjizi kao župane, vojvode, silnike, pustahije, lakrdijaše, velmože, svece, junake, ali i kao zamlate, vrače, sebre, nevoljnike, isposnike, neumorne putnike, mjesečare, zvezdare, hodočasnike.
(NASTAVIĆE SE)