- PIŠE: MR RADOVAN FEMIĆ
Novembra 1918. godine (6-9. XI) održana je Ženevska konferencija. Na njoj su učestvovali predstavnici Narodnog vijeća, srpske vlade i Jugoslovenskog odbora. Odluke ove konferencije bile su sledeće:
– Da se kao ,,jedna nedjeljiva državna cjelina” obrazuje država Srba, Hrvata i Slovenaca.
– Da do saziva Konstituante postoje srpska vlada i vlada Narodnog vijeća, a za zajedničke poslove da se obrazuje nova vlada, s polovinom članova određenih od srpske vlade, i polovinom od vijeća. Polovina članova te vlade polagala bi zakletvu srpskom kralju, a druga polovina Predsjedništvu Narodnog vijeća.
Ovim sporazumom Srbija uopšte nije bila zadovoljna. Srpska vlada ga je odbacila, a Nikola Pašić se kompromitovao. Pašić je kasnije tvrdio da je ovaj tekst bio iznuđen, a da je rješenje podržala njegova opozicija, u saglasju s ostalim učesnicima konferencije. Još jedno od ključnih pitanja – republika ili monarhija, ostavljeno je da se rešava kasnije. Bio je ovo potpuni politički poraz Nikole Pašića. Ipak, stvari su tekle u jednom smjeru – tokom novembra 1918. godine, sa Srbijom se ujedinjuju Vojvodina i Crna Gora, tako da je formalno osnivanje nove države bilo pitanje trenutka. Delegacija Narodnog vijeća doputovala je u Beograd, i sa srpskom stranom brzo postigla dogovor. Vladarsku moć imaće sada regent Aleksandar, zakonodavnu vlast preuzima Državno vijeće, a vlada je bila jedna, i to zajednička. U konačnom, 1. XII 1918. godine, svečano je proglašeno ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca. Proglasio ga je regent Aleksandar u Beogradu. Sada je nastupila nova faza – jugoslovenstvo u okvirima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca donijelo je i uspon jugoslovenstva. Regent Aleksandar bio je pristalica integralnog jugoslovenstva. Prilog novom zajedništvu bilo je i formulisanje naziva jezika: srpsko-hrvatsko-slovenački. Međutim, praksa je nalagala i vrlo konkretnu akciju propagiranja integralnog jugoslovenstva. Za tu potrebu osnovana je Jugoslovenska radikalna seljačka demokratija (od 1933. Jugoslovenska nacionalna stranka).
Godine od stvaranja nove države proticale su u antagonizmima između nacionalnih elita. Parlamentarizam je teško funkcionisao, a demokratija padala na ispitu svakodnevno. Ubistvo u skupštini, nezabilježeno do tada u parlamentarizmu, bilo je kap koja je prelila čašu. Ukupan ambijent navodio je kralja Aleksandra na uvođenje diktature, i suspenziju parlamentarizma (6.1.1929). Godina 1929. donijela je sa sobom osnaživanje politike integralnog jugoslovenstva. Zajednička država Srba, Hrvata i Slovenaca otada će se zvati Kraljevina Jugoslavija. Maksima koja je sada stupila na snagu bila je: Stvorili smo Jugoslaviju, stvorimo Jugoslovene. U duhu ove parole odvijaće se narednih decenija život u Kraljevini SHS.
U vrijeme Šestojanuarske diktatute službeni tumač jugoslovenstva bio je Vladimir Dvorniković. Njegova Karakterologija Jugoslovena je djelo koje je služilo afirmaciji i uzdizanju jugoslovenstva koje nije priznavalo u ime nacionalne unifikacije nacionlne individualitete.
Prema Petranoviću, Dvorniković je dokazivao da su Južni Sloveni i Jugosloveni oduvijek bili jedan narod. Pogibijom kralja Aleksandra 1934. godine u Marseju, Jugoslavija se našla pred raspadom. Ideologija integralnog jugoslovenstva, čiji je ključni zagovornik bio kralj Aleksandar, našla se u krizi. ,,Ukidanjem regionalizma, partikularizma i plemenštine, narodi Jugoslavije su preko noći prestali da postoje u ime ′spasavanja države′. Integralno jugoslovenstvo je ostavljalo tragove u državno-pravnim rješenjima, političkim projektima, humanističkim naukama. U istorijskoj nauci, etnologiji i antropologiji, počelo je da se govori o psihičkom tipu Jugoslovena.”
(Nastaviće se)