-PIŠE: mr Radoje Femić
Dramski tekst ,,Godo je došao po svoje” Žarka Komanina predstavlja finalni element intertekstualnog lanca, objedinjenog likom Godoa. Na izvjestan način, Komanin je ostvario novu „aktuelizaciju mita“. Tema apsurda u ovom komadu realizovana je znatno drugačije u odnosu na Beketa i Bulatovića. Najprije, uočava se različito strukturiranje likova u odnosu na Beketa i Bulatovića. Dok je Bulatović, mijenjajući semantiku i simboliku, zadržao imena književnih likova iz Beketovog komada, Komanin se opredjeljuje za formalni zaokret, dajući svojim književnim junacima druga imena. Takvim gestom nagovještava se nova kontekstualizacija motiva Godoovog dolaska, kao čovjeka savremene epohe. Inače, ovakvo tematsko pozicioniranje Komaninove drame bitno odstupa od njegove ključne tematske preokupacije. Naime, „sve Komaninove drame i svi romani, izuzev Proroka, bave se posledicama rata, političkim deobama i dramama unutar kruga krvnih srodnika. U njegovim komadima odjekuje bratoubilačko prokletstvo zbog različitih opredjeljenja“.
Godo je u Komaninovoj viziji već u popisu likova jasno određen kao negativan junak. Njegovo predstavljanje kao trgovca oružjem upućuje na destruktivnu prirodu lika. Dok se kod Beketa Godo uopšte ne pojavljuje, kod Bulatovića je prikazan kao pekar. Godo u Bulatovićevoj drami ipak nije dobročinitelj, bez obzira na to što je svojom profesijom usmjeren na doslovno spasavanje ljudi. U drami „Godo je došao po svoje”, on je nosilac eksplicitnog zla. Stoga se može reći da je Komaninova projekcija velike književne i metafizičke zagonetke najpesimističnija, jer ona razbija utopiju uspostavljenu Beketovom dramom, i ustoličava distopiju koja ima apsurdni karakter.
Komaninov apsurd je apsurd savremene epohe. Na ovaj zaključak upućuje popis lica u drami, u kojem se nalazi Godo kao trgovac oružjem, ali i njegov tjelohranitelj. Osim toga, u popisu lica su navedena i zanimanja ostalih likova. Društveni status Komaninovih junaka sugerisan je zanimanjima kakva su biznismen i menadžer. Osim Godoa, važnu ulogu u tekstu imaju Vladimir i Josip, koji prisustvuju porodičnom slavlju, tj. svadbi na kojoj se vjenčavaju njihova djeca, Aleksandar i Julija.
Apsurdnost drame „Godo je došao po svoje” realizuje se i posredstvom atipične simbolike koju sadrži motiv svadbe. Uprkos početnoj svečanoj atmosferi koja odlikuje svadbeni čin, ubrzo se posredno, preko razgovora porodičnih prijatelja Vladimirove i Josipove porodice saznaje suština dramskog zapleta. Tankosić, Vladimirov rođak, i Ambrozije, Josipov rođak, otklanjaju svaku sumnju u prirodnost svečanog čina, ali i u nemilosrdnost Godoove pojave. Tankosić, na primjer, sažaljivo govori o Josipovom etičkom padu, koji ga čini apsurdnim junakom.
Za razliku od Beketove ili Bulatovićeve obrade ovog motiva, u Komaninovoj drami Godo ne dolazi zbog drugih, već zbog sebe. Njegov dolazak znači nagovještaj stradanja i patnje. Drama „Godo je došao po svoje” ima distopijski karakter i zbog motiva kojima se tretiraju Vladimirova i Josipova očekivanja u pogledu budućnosti njihove djece. Ni oni ne sanjaju o mogućnostima srećnog i spokojnog života. Distopija, međutim, ima tragički karakter, upravo zbog postojanja mimikrije kojom se pokriva ponašanje junaka.
Godo kao personifikacija aktivne destrukcije izaziva zebnju i strah kod svih koji ga iščekuju, učestvujući u farsi vjenčanja. Ambrozije primjećuje da ih Godo „sve ima u šaci“. Na taj način se racionalizuje osjećanje strahopoštovanja koje prema Godou imaju Vladimirova i Josipova porodica, kao i ostali prisutni na svadbenom veselju. U tome se ogleda ključna strukturna razlika u oblikovanju svijeta apsurda između Beketa i Bulatovića, s jedne, i Komanina, s druge strane. Potčinjenost prema Godou kod Beketa je motivisana metafizičkim razlozima, zbog čega su Vladimir i Estragon vezani za jedno mjesto i onemogućeni da se pokrenu. Bespomoćni, apsurdni junaci, u očekivanju spasenja razvijaju strahopoštovanje prema Godou koji nikako ne dolazi. Kod Bulatovića je situacija drugačije riješena. Dolazak Godoa razbija iluziju o njegovom savršenstvu.
Komaninov Godo nije eteričan i misteriozan, nalik Beketovom Godou. „Komaninov i Bulatovićev Godo su od ovog sveta, istorijska, posve čovekolika bića“. On, međutim, nije ni neodlučan i nemoćan, kao u Bulatovićevoj drami. Za razliku od Beketovih junaka, koji sakralizuju proces čekanja i na taj način prave predstavu o Godou, kod Komanina takav pristup izostaje. Njemu je bliži način oblikovanja teme čekanja koji karakteriše Bulatovićevu dramu. Međutim, i u tim relacijama postoji važna razlika.
Neumitnost Godoovog dolaska do kraja je suprotstavljena očekivanjima onih među koje dolazi. Negativna recepcija Godoovog dolaska predstavlja ključni tematski zaokret i momenat kontrastiranja u odnosu na prethodne forme oblikovanja ovog motiva, a dramski tekst „Godo je došao po svoje” uspostavlja autentični način konstituisanja apsurdne slike svijeta.
(NASTAVIĆE SE)