PIŠE: mr Radoje Femić
Suprotno Beketovim i Bulatovićevim likovima, junaci drame ,,Godo je došao po svoje” panično reaguju na dolazak Godoa. To je, u suštini, „godovština na dva načina: jedni Godoa jure, tragaju za njim, drugi od Godoa beže, skrivaju se od njega”. Njegov dolazak sluti stradanje, a njegovo približavanje uslovljava konfuziju među svadbarima. Usplahirena gestikulacija, uz prekinutu i neprecizno artikulisanu misao, svjedoči o Vladimirovoj zbunjenosti i strahu pred katastrofom koja ide uz Godoov dolazak.
Vladimir: (U strahu) Godo je došao! Godo je došao! Ja sam propao! Dolazi pravo u našu kuću na svadbeni ručak! Đavo mu džigerice razneo da Bog da!
Ni traga ushićenja, kojim Bulatovićevi junaci dočekuju vijest o Godoovom dolasku. Osjećanje nesreće pojačano je i saznanjem da Godo nije zagonetan lik. On je zločinac, i pored svoje opasnosti, običan čovjek. Komanin je, u tom smislu, najviše približio Godoov lik realnom hronotopu. Opasnost koju nosi njegov dolazak među svadbare ilustruju riječi Nadežde, Vladimirove supruge: „Godo će nas pretvoriti u prosjake!” Ovim riječima drama „Godo je došao po svoje” implicitno dijalogizuje socijalni status junaka Beketove i Bulatovićeve drame. Jer, i u jednom i u drugom tekstu Godoa očekuju pripadnici društvene margine. Prosjaci očekuju Boga, koji će im donijeti izbavljenje. U Komaninovoj drami, materijalno situirani ljudi očekuju čovjeka koji će ih lišiti nezaslužene materijalne raskoši i odvesti u propast. Dvosmjerno kretanje po liniji apsurda čini junake tri dramska komada različitim u pogledu forme, ali identičnim u pogledu suštine. Tema apsurda u Komaninovoj drami oblikuje se s različitih idejnih pozicija u odnosu na prototekstove s kojima komunicira. Apsurd koji je prikazan u drami „Godo je došao po svoje” odlikuje autonomnost prema tekstovima na koje se ugleda. Stoga je u ovom komadu saglasje prema idejnosti egzistencijalizma teže uočljivo, što potvrđuje i autopoetički stav Žarka Komanina: „Moja poetika je: da se tka, prirodno, koliko se može, i u visinu i u dubinu”.
Atmosferu apsurdnog beznađa utemeljuje i motiv prepoznavanja, u kojem je sadržano osjećanje apsurdne identičnosti dvije porodice. I jedni i drugi potčinjeni su prema Godou; zavise od njegove dobre volje, zbog čega će i jedni i drugi morati da pokažu spremnost na ispaštanje, jer je to tamna strana pakta s Godoom. Saznajući da Josip nije u stanju da ga izbavi iz finansijskih nedaća i da ga otrgne iz Godoovih kandži, Vladimir veoma burno reaguje, otkrivajući svoja osjećanja:
Vladimir: I ti si, kao i Godo, običan prevarant! Svi ste vi isti!
Josipov odgovor, iako oblikovan kao svojevrsna odbrana od Vladimirovih napada, sadrži u sebi krajnje precizan opis Godoove pojave, ali i njegovog karaktera.
Josip: Nismo svi isti. Godo ima novac! Godo ima moć! Godo je nešto drugo!... Godo drži konce!
U dramskom tekstu „Godo je došao po svoje” Godo je demistifikovan. Lišen misterioznosti, on postaje opasni nasilnik, kojeg karakterišu prepoznatljivi simboli dominacije – novac i moć. Deziluzionizam, na kojem se u Komaninovom dramskom tekstu snažno insistira, doživljava svoju metafizičku realizaciju u momentima kada se junaci nanovo vraćaju molitvi.
Josip: Dobro. Prevarili smo jedan drugog. Što je bilo – bilo je. Ali ne smemo dozvoliti da nas dokrajči i uništi đavo Godo.
Nakon Bulatovićeve drame, i u Komaninovoj drami Godo će biti označen kao đavo. Koliko je u Beketovoj drami problem nedolazak Godoa među one koji ga očekuju, toliko je u Komaninovoj drami problem izvjesnost njegovog postojanja i neumitnost njegovog dolaska. Najveća nevolja njegovih potčinjenih ogleda se u materijalnoj zavisnosti prema Godou, koje nijesu u stanju da se riješe. Za razliku od Bulatovićevih junaka, koji uspijevaju da svoje iznevjerno očekivanje transformišu u pobunu i protest, u Komaninovoj drami to karakterno svojstvo junaka izostaje. Međutim, samosvijest o teškom položaju, iz kojeg se nije moguće otrgnuti, prati Vladimirovo promišljanje o njegovom apsurdnom položaju:
Vladimir: Nema tu šta da se ugađa ili ne ugađa! Dok god zavisim od Godoa, ja ne mogu da budem ono što sam. Ja moram, dakle, da se pretvaram, da se udvaram i prerušavam... Ja više nisam slobodan čovek... Ja više nisam Vladimir koji je bio. Sada sam neko drugi. Dok se ne oslobodim Godoa, ja nisam ono što sam...
Vladimir posjeduje svijest o sopstvenoj neslobodi. Međutim, prerušavanje i simuliranje normalnosti prigušiće u njemu mogućnost da se suprotstavi tamnom gospodaru sudbina, Godou. Svjestan uslova oslobođenja, Vladimir ne uspijeva da izađe iz Godoove sjenke, ostajući zatočenik sopstvenog apsurda.
Postupak vizuelizacije Godoovog lika, propraćen izrazitom informativnošću, ukazuje na postojanje okrutnog karaktera, odlučnog u namjeri da kazni neposlušne podanike, i tako prigrabi svoj dio. Zato se saznaje da je Godo, i prije nego stupi u dijalog s ostalim akterima drame „elegantan, zalizane kose, pun sebe”.
(NASTAVIĆE SE)