-PIŠE: mr Radoje Femić
Simbolička analogija koja postoji na relaciji između Komaninove i Bulatovićeve drame ostvarena je kroz portretisanje Godoovog lika. Naime, i u jednom i u drugom tekstu sugerisana je Godoova poročnost. Istina, različite vrste poročnosti su u pitanju. Međutim, to je još jedno uporište antimesijanske koncepcije koju su svojim dramskim tekstovima razvili, dijalogizujući dramu Samjuela Beketa.
Kao jedini nosilac osobina čestitosti i razboritosti, Aleksandar poslednjim naporom upućuje Juliji prekor zbog popuštanja Godoovom besprizornom ponašanju:
Aleksandar: Julija, svet je zagađen! Nemaš kome da daš tvoju ljubav! Nemaš kome!... Svet je pun gada!...
Komaninov junak ovim krajnje pesimističnim stavom sugeriše definitivni poraz čovječnosti, koji ljudske sudbine čini apsurdnim bez ostatka. Prauzrok sveopšteg etičkog i metafizičkog potonuća ostaje neidentifikovan. Apsurdnost takvog poretka je neupitna kategorija, od koje se ne može distancirati čak ni Aleksandar kao moralno osviješćeni izuzetak u svijetu Komaninove drame.
Na tragu Bulatovićeve misli prema kojoj je svijet višestruko gori u odnosu na onaj kakav je on ostavio, poenta komaninovog Godoa manifestovana je riječima njenog glavnog junaka:
Godo: Svet samo silu razume!
Komaninov Godo je nemilosrdan, „on govori jezikom aktualiteta, istorije, politike“.143 Sila kao rukovodno načelo, bez komponente pravednosti, predstavlja apsurdni mehanizam nestajanja i propasti. Sve je to uzrok apsurdnosti junaka koji, nemajući slobodu izbora, potpadaju pod diktat sile. Na ovaj način ukida se i poslednja mogućnost održive egzistencije, i na snazi ostaje jedino razarajući, dehumanizovani apsurd.
Poraznost trajanja u neslobodi potvrđuje i završna scena, u kojoj Godo naređuje svojim ljudima da pobiju sve svadbare, izuzev Julije, koju spasava Godoova instiktivna naklonost. Gnusnost njegovog zločina nadilaze njegove riječi, upućene Juliji:
Godo: Navići ćeš se ti... Navići ćeš se ti na svog krvnika... I zavolećeš ga... Zavolećeš svog krvnika... Lepa moja Julija.
Saživljenost žrtve s krvnikom poslednji je, i jednovremeno i najviši stepen apsurdnosti koji može karakterisati ljudsko biće. Kako primjećuje Branko Brđanin, „krhkoj, stradalnoj Juliji nemijenjena je tek figura nijeme lutke – partnereke u plesu smrti.“ Komaninova tema apsurda u drami „Godo je došao po svoje”, u gradacijskom poretku s ostalim tekstovima sličnog tematskog okvira, ima najpesimističniji karakter. Zato se za nju može reći da predstavlja antibeketijanski tekst, jer snagom svoje negativne vizije ukida i poslednju mogućnost za izbavljenje od apsurda.
Odnos između dramskih tekstova Komanina i Bulatovića može biti sagledavan u svjetlu poetičkih srodnosti. Međutim, autentičnost dramskog postupka, ostvarena u drami „Godo je došao po svoje”, otvara joj najveću autonomiju u naznačenom intertekstulanom lancu. Više nego prethodna dva dramska teksta, Komaninov tekst predstavlja umjetničku viziju posrnule epohe, čije apsurdne zakonitosti prevazilaze okvir jednog neriješenog metafizičkog problema. Junaci Komaninove drame posjeduju prirodu kojom je ilustrovan tragizam savremene epohe. Komaninova drama, na taj način, predstavlja konačni i najpesimističniji obračun s vjerom u čovječnost i pozitivno rješenje egzistencijalnih protivrečnosti.
Budući da je preuzet iz latinskog jezika, pojmu apsurda trebalo je uspostaviti terminološki i značenjski korelat, kojim bi se otklonile nedoumice u pogledu simboličkog vidokruga koji je ovim pojmom određen. Istovremeno, apsurdna osjećajnost svijeta inicirala je bogatu idejnu tradiciju, kojom je duboko nadahnuta i prožeta tradicija apsurdne drame.
Pregled najupečatljivijih idejnih strujanja koja su dominantno oblikovala nastanak i ekspanziju antidrame, oličene u stvaralaštvu Samjuela Beketa, Miodraga Bulatovića i Žarka Komanina, ostvaren je kroz osvrt na najpoznatija esejistička i filozofska ostvarenja Albera Kamija i Žan Pol Sartra. Kami i Sartr, po opštem uvjerenju teoretičara drame, imaju ključni doprinos u koncipiranju idejnog stanovišta na kojem je ostvarena drama apsurda.
Umjetnička ilustrativnost apsurdne idejne orijentacije najpotpunije je ostvarena u Sartrovom romanu „Mučnina”, čiji glavni junak pati usled obilježenosti metafizičkom mučninom, koja ima apsurdno obličje. Glavni junak ne uspijeva da pomiri suprotstavljenosti koje nastaju u relacijama između njegovog lika i okruženja. Iako predan svom profesionalnom zadatku, Rokantan uviđa nesvrhovitost napora kojima se izlaže, eksponirajući na taj način egzistencijalističko uvjerenje o bezrazložnoj bačenosti čovjeka u svijet, o nemogućnosti racionalnog osmišljavanja egzistencije, i o egzistencijalnoj konačnosti.
Umjetnička transpozicija ateističkog egzistencijalizma, ostvarena u Sartrovom romanu „Mučnina”, naišla je na neodgovarajuću recepciju, koja se ogledala u monolitnom poimanju Sartrovog djela kao izrazito pesimističnog, čak i nihilističkog. Kao reakcija na takva shvatanja pojavila se Sartrova analiza egzistencijalizma, u formi teksta Egzistencijalizam kao humanizam. U ovom tekstu Sartr će precizno opisati mjesta prepoznavanja egzistencijalističke idejne platforme, na kojoj je nastala tradicija antidramske književnosti. U prvom redu, Sartr negira uvjerenje da egzistencijalističko gledište negira mogućnost egzistencijalne podnošljivosti i održivosti. Međutim, Sartr napominje da je ključno egzistencijalno polazište vezano za odnos esencije i egzistencije. Pritom, egzistencija mora prethoditi esenciji. Drugim riječima, egzistencija mora biti superponirana ideji njene osmišljenosti i metafizičkog opravdanja. U tom duhu, Sartr zastupa jedno humanističko načelo, pružajući mogućnost čovjeku da se, posredstvom vlastite odgovornosti, izbori za egzistenciju u kojoj će biti razgraničene vrijednosti, ali i dužnosti onih koji imaju slobodu izbora. Sve to rezultira uvjerenjem da je čovjek jedini zakonodavac egzistencije, te da ne postoji nikakva metafizička instanca koja bi mu bila nadređena. Ostavljenost čovjeka od Boga, i njegova prepuštenost konačnosti egzistencije utvrdile su i intenzivirale osjećanje apsurda, tako da su nastali i drugi ogledi o apsurdu, slični Sartrovom.
(NASTAVIĆE SE)