Volim ljude. Ali najviše volim one koji su po nečemu posebni, drugačiji. Volim ljude koji, recimo, ubrzaju korak na pješačkom prelazu ili one koji kada promaše kantu za smeće, okrenu se pa to isto ponovo bace. Volim ljude koji kad uđu u prostoriju kažu „dobar dan”, koji umiju da se pozdrave i sa djetetom. Ljude koji čekaju u redovima, prate propise, ne okreću glavu, ustanu kad stariji treba da sjedne, ljude koji se glasno smiju na dobar štos ili vic. Volim ljude koji umiju da kažu izvini, kojima oko zasuzi na emociju i ne biva ih sramota iste. Volim ljude koji se raduju malim stvarima, one koji umiju da pogode pravi poklon, ili pjesmu, koji znaju kad ti je rođendan i šta si u horoskopu. Volim one koji umiju čvrsto da stegnu ruku prilikom pozdravljanja, one koji snažno grle kad je to potrebno, i koji uočavaju bitne detalje. Volim ljude koji su smireni, kod kojih nema histerije, povišenih tonova, koji vole da te saslušaju, ne prekidaju ti misao i ne upadaju nepotrebno u riječ. Volim ljude koji poštuju druge ljude. Volim i one koji mi brzo odgovore na poruku, poziv, koji poštuju moje vrijeme, a i svoje, kojima nije ispod nivoa da priznaju da kasne ili da su pogriješili. Volim ljude koji vole životinje, ali onako normalno, bez pretjerivanja jer su svjesni da pojedu i po koju kravu, tele, gudu ili ribu. Volim one koji nisu nametljivi, koji po svaku cijenu ne traže nemoguće, koji su mirni i kad boli. Volim dostojanstvene, vjerne, poštene ljude. Volim one koji su naučili da pate, ali tiho, koji su dugo u životu plakali, venuli ali sada imaju taj blažen osmjeh na usnama. Volim ljude koji ne trpe sažaljenja. Volim ljude koji znaju da sa drugima pričaju očima, koji umiju da pročitaju tuđi pogled, osmjeh. Volim ljude koji kad pada kiša ne ubrzavaju korak, koji kisnu, pa šta ako nemaju kišobran. One koji jedu sve što vole, koji kad kinu sami sebi kažu „na zdravlje“. Volim duhovite i nasmijane, one ljude koji kad vam uđu u prostoriju kao da vam uđe Sunce i gomila pozitivne energije. One ljude koji uvijek govore da će biti dobro, koji se nikad ne žale da im je teško i kada im svega fali. Volim one koji me se sjete čak i kada im nisam potrebna, koji me lijepom porukom pozdrave jer ih lijep dan i gomila smijeha podsjeća na mene. Volim ljude borce koji ne odustaju, a pri tome nisu bolesno ambiciozni i nametljivi, dosadni i navalentni. Ljude koji vole boje, mirišu lijepo i imaju osjećaj za estetiku. Ponajviše volim one koji nisu ubili dijete u sebi, pa umiju da budu i šaškasti, da se malo i glupiraju, dobro provode, nemajući komplekse, jer to što su naučnice ili profesori ne znači da nemaju dušu kojoj treba odmor i vedrina. Volim objektivne ljude koji će reći ono što misle po cijenu života, one koji boje koriste da farbaju samo zidove, a ne i svoje emocije. Volim nesebične koji će sa mnom podijeliti tajnu, recept, neki događaj ili emociju. Volim one koji su dobri prijatelji, koji osjete kada su potrebni, bez da ih pozovemo, jer takvi čitaju između redova. Ljubav je uvijek u modi, ona uvijek pobjeđuje, ljubav uvijek pokreće, liječi. Volim da volim, jer jedino tada osjećam se živo, ispunjeno i kompletno. Ni jedno drugo osjećanje se ne može porediti sa ovim. Čak ni ljubav prema čokoladi, omiljenom filmu, muzici. Ljubav prema ljudima je posebna. Treba tragati za onim što nas spaja, a ne onim što nas razdvaja. Davno su Latini rekli „similes simili gaudet” iliti sličan se sličnom raduje.
Budite slični Bisi. Volite se i neko neko voli vas...
Čitamo se..