-Autor: Vlada Stanković

Na pravoslavni Veliki petak 26. aprila turski vojni avioni izvršili su ukupno 39 povreda grčkog vazdušnog prostora. Čak i za uobičajenu igru „izazivanja i neodgovaranja na izazove” između dvije države u graničnom pojasu Egeja, riječ je o brojki čiji jedini smisao može biti prenošenje jasne političke poruke raznim adresatima. Najprije je riječ o direktnim i jasnim porukama samoj Grčkoj da turske pretenzije na egejska ostrva samo privremeno ostaju na riječima, što je Turska nedavno pokazala i vježbom mornarice pod nazivom „Plava otadžbina”. Drugi adresat su Evropa i SAD, čitav Zapad, protiv koga turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan poslednje tri godine vodi verbalni rat kako bi ojačao podršku smanjenog broja svojih pristalica. Treća i nesumnjivo najvažnija publika predsjednika Turske upravo su sami građani Turske. Put kvazikemalističkog nacionalizma kojim je Erdogan odavno krenuo, poslednjih godina je pretvoren u ogoljeni populistički nacionalizam prepun teorija zavjere u kojima je Turska uvijek i isključivo nevina žrtva pohlepnih, antiislamskih stranaca. Postoje, međutim, sasvim racionalni razlozi za ovakvo obraćanje turskog predsjednika sopstvenim građanima. Iza verbalne i stvarne eskalacije napetosti sa Grčkom, a i sa čitavom NATO alijansom, krije se strah uzdrmanog Erdogana od rušenja slike o njemu kao jedinom i neospornom lideru Turske i jednom od najsnažnijih svjetskih političara, slike koju je tokom 18 godina svoje političke dominacije na turskoj političkoj sceni neprestano gradio.

Prvo je došao težak izborni poraz u Ankari i, posebno, u Istanbulu. Iako Erdogan i njegova Partija pravde i napretka poraz u nekadašnjoj prestonici i dalje ne priznaju, zahtijevajući novo glasanje, novi gradonačelnik Ekrem Imamoglu je ustoličen, započevši svoj mandat na isti nenametljiv, smiren način na koji je i ubijedio građane Istanbula da glasaju za njega. U njihovom prvom postizbornom susretu u gradu u kome je turski predsjednik biološki i politički rođen, novi gradonačelnik je odnio još jednu pobjedu: odbijajući da prihvati poraz od ovog naizgled nimalo harizmatičnog lokalnog političara porijeklom sa Ponta, Erdogan je odbio da se rukuje sa njim prilikom sahrane turskih vojnika poginulih u sukobima u Siriji. Neuspjelim pokušajem ponižavanja novog gradonačelnika Istanbula, turski predsjednik je njegovu zvijezdu učinio samo još blistavijom, dajući mu dodatno na značaju svrstavajući ga među svoje lične suparnike. Stoga ne čudi što je najvažnije pitanje svih stranih novinara gradonačelniku Imamogluu „da li ćete se kandidovati na predsjedničkim izborima 2023” pitanje koje je bez sumnje na pameti i mnogim građanima Turske, ali i liderima na zapadu i na istoku. Nemalo i sopstvenom nezgrapnom i emotivnom reakcijom, Erdogan je posle gotovo dvije decenije konačno dobio snažnog suparnika na političkoj sceni Turske. Okolnost da Imamoglu pripada opozicionoj republikanskoj partiji može međutim poslužiti turskom predsjedniku kao još jedna prilika za grupisanje i homogenizaciju sopstvenih pristalica. Time bi se izazov Erdoganovoj svemoći mogao predstaviti kao crno-bijela borba između lidera koji je Tursku poveo putem napretka – i ostataka nekadašnjeg učmalog režima koji se povijao pod politikim pritiscima zapada. Odnosno, mogao bi se tako predstaviti da jedan od simbola uspjeha Erdoganove Turske nije riješio da se oglasi.

Ahmet Davutoglu, Erdoganov saradnik od 2003, nekadašnji ministar spoljnih poslova (2009-2014) a zatim i premijer Turske (2014-2016), uputio je saopštenje za javnost dugačko čitavih 15 strana. Ovaj ideolog novoosmanske doktrine, po kojoj spoljna politika Turske treba da se vrati velikim ostvarenjima iz vjekova dominacije Osmanskog carstva, oslanjajući se pritom na politiku nesukobljavanja sa susjedima, izrekao je ne samo prvu pravu i najsnažniju kritiku Redžepa Tajipa Erdogana, već i osudu svih njegovih poteza u unutrašnjoj i spoljnoj politici u poslednje dvije godine. Pozivajući se na gubitak povjerenja građana na nedavnim izborima, što je praktično prvi Erdoganov izborni poraz od 2001, Davutoglu je uzroke okretanja građana od vladajuće partije vidio upravo u odustajanju turskog predsjednika od sopstvenih ideja: u koalicionom sporazumu Erdogana sa ekstremistima i sukobima sa susjedima koji su doveli do slabljenja ukupnog geopolitičkog položaja Turske. Ovaj nekadašnji univerzitetski profesor iz Konje – vizantijskog Ikonijuma – sjedišta prve islamske države u Maloj Aziji, Seldžučkog sultanata iz 11. vijeka, nije propustio da ukaže i na opasnost kontrolisane ekonomije koju poslednjih godina sprovodi predsjednik Erdogan. Davutogluova poruka je sasvim jednostavna, uprkos njenom obimu: Partija pravde i napretka mora da se vrati svojim korijenima, podjednako u političkom i u ekonomskom smislu.

Upravo jednostavnost poruke ovog uticajnog insajdera predstavlja posebnu opasnost za Erdogana – njome se odbacuje njegova ukupna politika od 2016. kada je uz tešku muku sproveo ustavnu reformu i kao predsjednik preuzeo apsolutnu vlast u svoje ruke. Iako Davutoglu još uvijek uporno opovrgava priče da će predvoditi sve brojnije nezadovoljne nekadašnje funkcionere vladajuće stranke u nekoj novoj političkoj organizaciji, turskom predsjedniku je po prvi put otvoreno postavljen izazov. Kako će na njega odgovoriti, Erdogan je pokazao na pravoslavnu Veliku subotu – na partijskom sastanku je istakao opasnost od unutarpartijskih neprijatelja, obećavši brzu odgovornost za sve neposlušne funkcionere. „Obaviješteni smo o svemu što se događa u svakoj izbornoj provinciji, znamo sve”, rekao je turski predsjednik. Slanjem nazad u zatvor šestoro novinara legendarnog republikanskog, pro-kemalovskog lista „Džumhurijet” („Republika”), jedinog pravog glasila nad kojim nema potpunu kontrolu, na odsluženje kazne zbog navodne podrške pokušaju puča iz jula 2016, Erdogan je i Davutogluu i svima u opoziciji pokazao kako će odgovoriti na izazove. Ali on više ne može sakriti sve veću pukotinu u svojoj političkoj dominaciji.

(Autor je redovni profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu i upravnik Centra za kiparske studije)

Peščanik.net

---