-Piše: Vojislav Bulatović

Prvomajska tišina prekinula je buku građanskih protesta kao što dirigent daje znak orkestru da se utiša i,,sluša“ pauzu. Naravno, kod orekstra je drugačije, napetost se ne smanjuje, čeka se samo znak da sve grune, da se ponovo uleti u neki krešendo i sve dovede do kraja. Da li će ova prvomajska tišina biti zaista neka pauza pred nastavak započetih građanskih,,marševa“ prema institucijama sistema sa svom bukom, oratorstvom i ikonografijom, znaće se ubrzo. Prvi maj je državni praznik rada, s međunarodnom reputacijom kao nekim recidivom slave koja se u prošlom vijeku ispoljava pod parolom:,,Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“

Burna istorija ove manifestacije je poznata: od barikada, krvoprolića, masovnih klasnih mirnih demonstracija do socijalističkog utapanja u svijest i ideologiju radnih pobjeda kao materijalne osnove,,diktature proletarijata“ (kod nas: udruženog rada samoupravljača). Ove godine, u mnogim zemljama, tradicija bunta i otpora je manifestovana, i kao izraz nezadovoljstva položajem, i kao opomena da se osvojeni položaj ne ugrožava. Kod nas, radnička klasa, u velikom broju je mirno odradila svoj praznik uz obećanje poslodavaca da će im sve biti plaćeno po zakonu. Radnici javnog sektora su,,povezali“ Vaskrs i Praznik rada i proslavili ih u vlastitoj režiji. Sindikalne vođe nisu šetale svoj planirani protestni marš u glavnom gradu, jer im je policija pokvarila plan, tako su sebe opravdali. Svako je imao, dakle, svoj razlog da svoje osjećanje ovog praznika rada individualizuje provodeći ga na svoj način. Onaj istorijski žar ovog datuma koji opominje da radnički položaj nikada nije stabilan, već ga stvarno treba iznova valorizovati na surovom tržištu rada kao da nikada nije ni dopro do kolektivne svijesti ovog tranzicijskog podmlađenog klasnog sastava (u kojem ženska radna snaga zauzima zavidno mjesto). Možda radnici žive u strahu da je sve ovo samo privremena omama i hazard, a praznik samo jedan ritualni mig države, jer je radnika i sirotinje srazmjerno mnogo, a kreatora i nosilaca razvoja malo. Ovu za nas novu klasu (vlasničko-poslovnu) je potrebno u složenom tranzicijskom procesu stvarati pa je država mora i podržavati, nerijetko na štetu radnika. Ta liberalna ideologija mlade buržoazije koja je tek iskoračila iz svoje „tinejdžerske“ faze hladno poručuje da je radnik neminovno (!) žrtva tranzicije, zaboravljajući da ta masa, zasad atomizirana, ima pravo na dostojan život što se ne može ostvariti bez stalnog organizovanog pritiska na vlasnike kapitala (poslodavce). Država je tu nezaobilazan posrednik.

Na kongresu Radničke partije istaknuta je parola ideološki neutralnog ukusa:,,Da svi imaju!“ iza koje može da stane bilo koji socijalni subjekat, a naravno, i široka masa radnika koja živi u oskudici (,,na minimalcu“ ili na „na granici egzistencijalnog mimimuma“, kako to iskazuje zvanična statistika). Zato nije neočekivano da ta masa radije prihvata da praznik „proda“ poslodavcu za povišenu dnevnicu nego da svetkuje, demonstrira i puni ulice na protestnim šetnjama. To je, naravno, žrtvovanje kolektivne strategije ponašanja u tržišnim uslovima poslovanja zarad trenutnih ciljeva. Tu strategiju kolektivnog ponašanja i osmišljavanja konkretnih koraka može da uređuje samo dobra sindikalna organizacija. Pojedinac je tu nemoćan, a ne može previše očekivati ni od inspekcijskih organa, iako je država garant zakonski utvrđenih prava. Mi smo daleko od sređene socijalne države pa zato praksa svetkovanja rada u tim državama (mirno manifestovanje društvenog značaja uloge radničke klase) ne može biti uporediva sa našim neodgovornim prigušivanjem i ignorisanjem aktivnog socijalnog sučeljavanja aktera radnog procesa u tržišnoj organizaciji rada gdje su rad i kapital na suprotstavljenim pozicijama. Ovo je posebno važno naglasiti za preduzeća gdje su vlasnici tzv. strani investitori. Stalno odmjeravanje ravnoteže interesa je osnov društvene dinamike a ne autokratsko i retrogradno pozivanje sa birokratskih visina političke piramide na mir i stabilnost po svaku cijenu.

Političari, bilo da su na vlasti, bilo da su u opoziciji moraju da podešavaju svoje „teleskope“ odmjereno, proračunato i ciljano i prema ovoj građanskoj strukturi i prema onoj višoj, koja je malobrojnija, ali ima realnu demokratsku moć u kreiranju društveno-političkih proseca. (Znamo, nije ni tamo sve harmonično, a neće ni biti). Iz njihovog ugla posmatranja ova prvomajska tišina se sigurno pažljivo analizira. Građani „protestanti“ su uzeli „tajm-aut“ da bi analizirali bilans učinjenog i dogovorili dalje korake pa se može pretpostaviti da im odgovara ta tišina da se pažnja javnosti ne bi usmjeravala prema drugom pravcu. Vlast, takođe, gleda blagonaklono na radnički mir. Za nju je „mir u kući“ najbolja varijanta. Za nju može biti samo racionalno to što radnici umjesto protestnih šetnji rade i doprinose i sebi i poslodavcima, čekajući uz to i rezultate socijalnog dijaloga, koji su u toku, o nekim važnim pitanjima koja se tiču njenog daljeg položaja. Ne treba zaboraviti i činjenicu da u redovima radničke klase ima značajan broj onih koji su zadovoljni svojim statusom pa im ova situacija i odgovara. Da zaključim, Međunarodni praznik rada je u velikim mukama izvojevan i od njegovog slavljenja ne treba odustajati!

---