-Piše: Dragoljub Pavićević

Pokušaj nametanja zapadnoevropskog i sjevernoameričkog modela privrednih reformi prikovao je Crnu Goru za dno tabele siromašnih zemalja starog kontinenta. „Reformom” privrede, tzv. tržišnom reformom i pljačkaškom privatizacijom, zemlja je ostala bez fabrika, a ljudi bez posla i plata! Dobili pljačkašku privatizaciju - izgubili radna mjesta i plate. Pogledajte dvije dnevne novine u Crnoj Gori... Nema dovoljno novinskih stubaca u kojima može stati spisak stanova, kuća i džipova velikog dijela onih iz establišmenta koji su se primakli kazanu. Svi koji hoće da ih stranci održavaju na vlasti znaju da je to klasičan primjer kolonizaciije... Isto važi i kada neko želi da ga stranci dovedu na vlast. Na žalost, za društva u zemljama bivše Jugoslavije to je postalo prihvatljivo. Treba li zbog nečijeg ostanka na vlasti ili dolaska na vlast zemlju pretvoriti u koloniju, a građane u moderne „robove” stranih zemalja? Je li suština državne politike u „izdavanju pod kiriju” državnih funkcija strancima?

Sva pljačka i svo bogaćenje pljačkom u zemljma bivše SFRJ odrađeno je uz blagoslov moćnih stranih zemalja. Za uzvrat, novopečeni bogataši najspremniji su da čuvaju interese stranih sila u svojoj zemlji. Zato sada koncept liberalnog kapitalizma i tzv. evropske integracije uništavaju poslednja vlakna skoro istrulog socijalnog i ekonomskog tkiva jedne od nasiromašnijih zemalja Evrope. Da, da, o Crnoj Gori je riječ. O onom šampionu evroatlantskih integracija. I što vodi više računa o tuđim interesima nego o svojim. Kao da svojih nema! A kako je sa interesima svojih građana?

Crna Gora je dužna tri milijarde eura. Iznos duga zemlje približava se iznosu bruto društvenog proizvoda. To znači-zemlja srlja u bankrot. Ima zemalja koje su dužne više nego što je njihov BDP, ali uspijevaju da uredno otplaćuju rate svog duga. Može li to i Crna Gora ili će uskoro završiti kao Grčka? Koliko još se mogu krediti otplaćivati uzimanjem novih kredita? Ne treba zaboraviti, Njemačka je tražila Grčkoj koje ostrvo u vrijeme kad su pregovarali o pomoći za otplatu grčkog duga.

U Crnoj Gori između 40 odsto i 50 odsto zaposlenih prima mjesečnu platu manju od 250 eura. Prosječnu platu od 510 eura i više prima samo 21 odsto zaposlenih. Znači, bezmalo 80 odsto zaposlenih nema tu famoznu prosječnu platu.

Između pet i šest hiljada penzionera mjesečno prima ispod 120 eura. Sramota je penzioneru isplatiti tako malu svotu. Ispod granice siromaštva živi preko 50 hiljada ljudi što je devet odsto stanovništva. Na spiskovima Zavoda za zapošljavanje je 50 hiljada ljudi. Kad je o zaposlenima riječ, 50 hiljada ih je u javnom sektoru.

Broj penzionera, zajedno sa brojem korisnika socijalne pomoći, skoro je identičan broju zaposlenih. To je neodrživo i neizdrživo!

Fabrike iz komunističkog perioda, njih 80 odsto, zatvorene su. Na njihovom mjestu otvorile su se robne kuće i stambeni blokovi, nehumano gomilajući ogroman broj ljudi na malom životnom prostoru.

Ogroman je deficit u robnoj razmjeni sa inostranstvom. Taj deficit nije od juče. On je zapravo konstanta svih privrednih srljanja minulih 30 godina. Naravno, uvoznički lobi u zemlji zadovoljno trlja ruke. Time obezbjeđuju privilegije sebi.

Iako se establišment hvali rastom BDP-a, depoziti u bankama su tako niski. Iznošenje novca iz svoje zemlje je razaranje njenog ekonomskog tkiva. Neka se građani ne iznenade ako uskoro ne mogu povući koju stotinu eura iz bankomata.

Državni resursi izuzetno profitabilni kakvi su Elektroprivreda i telekomunikacioni sistem prodaju se strancima. Slično je s medijima.

Nakon nametnute priče o slobodi i nezavisnosti medija, te iste medije u regionu Balkana pokupovali su stranci. Danas kolonizatori idu toliko daleko da ambasadori dijele lekcije ko može biti izabran za čelnika u medijima Crne Gore.

Zbog svega navedenog od izuzetne je važnosti preispitati da li je društvo sposobno samo da raste i da razvija sve životne sfere od privrede do obrazovanja i kulture? Ili treba decenijama vapiti za stranim investicijama kako bi tuđim parama preporodili svoju zemlju? Time se narod drži u zabludi, a to je grijeh prema svom narodu. Ljudi na Zapadu neće ni ručak da vam plate, a kamoli nešto skuplje. Znate da se Britanija već pobunila i odlučila da više ne daje pare Briselu. I u drugim zemljama Evrope će se građani pobuniti i zaustaviti odliv novca. Priče o evropskoj solidarnosti su prevara. To je zapravo stavljanje pod svoju kontrolu siromašnih zemalja.

Esencijalno je, primarno i nužno, utvrditi da li je društvo sposobno da obrazuje svoju elitu, da radi, i da štedi pa svoju štednju da ulaže u profitabilne programe i tako ide naprijed. O tome je nedavno u jednom TV nastupu govorio profesor beogradskog univerziteta Miodrag Zec. Zaista, da li je društvo sposobno stvarati sopstvene ekonomske viškove i njihovom preraspodjelom graditi zemlju i bolji zživotni standard ljudi? Zasad nije. Naprotiv.

Društvo je posrnulo. Opšti sebičluk, grabež, otimačina. Nespremno da se suoči sa vlastitim mentalitetom. Postalo je društveno prihvatljivo izrugivanje moralu, a divljenje mutnim državnim poslovima, dizajnirajući građevinsku, duvansku, i narko -mafiju kao uzore u biznisu. Arogancija, neznanje i halapljivost ostaviće bez nade građane koji „ne mogu ništa da zakuče”. Da parafraziram tvrdnje profesora Zeca da se diplome po školama i fakultetima prodaju kao krompir na pijaci. Ljudi koji zapravo mnogo više znaju od onih što tamo ostaju protjerani su iz zemlje. Ljudski resursi se protjeruju iz zemlje, prirodni resursi se otimaju, a ukupna organizacija posla u svim sferama društva haotična. Takvo društvo ostaje bez nade. Ili bez budućnosti. Što prije to shvati, biće ljekovitije.

---