Piše: RADOMIR ULjAREVIĆ
I najizazovnija djela savremenih pisaca teško će ponukati kritiku da ih pročita, istraži i objasni, i da ih pouzdano smjesti u pripadajuću policu. Evo jedne knjige koju mi stavljamo u najgornju policu, jer odavno smo navikli da djela ovoga autora stavljamo u tu policu. Kritičari bi pronašli sve ozbiljne razloge za to, ali u novonastaloj situaciji (otkako se književna kritika povukla u duboku ilegalu) ostaje nama da pokušamo da objasnimo po kakvom to osjećaju ovu knjigu mi stavljamo na to najgornje mjesto.
U knjizi „Prahu oca poezije”, Matija Bećković kao da se nadpjevava sa Posvetom, kao da se nadpjevava sa Njegošem, sa onim Njegošem koji je Natpevao ovog sveta heroiku. U njegovim viteškim nadpjevavanjima svaka riječ može da nađe svoje mjesto, i da ona zazvuči tako starinski, makar to bila riječ internet, ili čatovanje, ili lajkovanje, on je u svoj rovački govor s lakoćom ugradio sve one pojmove koji su iz registra „nepjesničkih”, ili „antipjesničkih” pojmova i metafora. On je na tom krajnje rizičnom tlu demonstrirao nesvakidašnju smjelost otvarajući mogućnost da se u poeziji bez kompleksa svaka riječ koristi na „svoj” način. Proširujući tako naglo asocijativni korpus i mogućnosti svog pjevanja i mišljenja, iznova je zatekao nespremne i teoretičare, i kritičare, i sljedbenike, i pjesnike, jedino su čitaoci sasvim spremno i s punim razumijevanjem, gotovo sa istom lakoćom sa kojom je on pisao, pokazali spremnost da čitaju, i da razumiju taj bećkovićevski zavodljivi brevijarij.
Sve češća poređenja Bećkovića sa Njegošem nerviraju kritičare. Ipak ta pojava nameće pitanje, šta ta dva pjesnika na prvi pogled izdvaja iz cjelokupnog konteksta srpske književnosti. Prije svega njihovo crnogorsko porijeklo i njihov izrazito nacionalni angažovani diskurs, na granici epsko-lirskih ushićenja, i starorusko-srpski (crkvenoslovenski) jezik kod Njegoša, i brdsko-planinski (rovački) kod Bećkovića.
U poemi duboke odanosti Njegošu – „Prahu oca poezije”, (naslovljenoj kao replika na Njegoševu Posvetu) jezik se sasvim upodobljuje temi. Pjesnik nas i ovoga puta svejednako zatiče nespremne za novi književni događaj, pokazuje vitalnost do tada neviđenu u novijoj srpskoj poeziji. Pošto je obećao da će da bude savremeniji kad bude mlađi, on sad to svoje obećanje, u koje teško da je neko vjerovao, na sasvim nesavremen način ispunjava. Budući mlađi, on podmlađuje stihove na starinski način, a stihovi uzvraćaju istom mjerom, svojim već zaboravljenim zvučanjima.
U dosluhu s njegoševskim muzičkim bravurama Bećković je čitaocu predstavio jednu izvanrednu novost koja će biti uočljivija u izdanju knjige „Prahu oca Srbije” i „Prahu oca poezije” koja bi mogla imati zajednički naslov Prahu oca! Izaći će na vidjelo jedinstvo koje čine ta dva srodna poetska tkanja u neposrednoj blizini - odziva se jedna posveta drugoj, jedan stih drugom, pjesnik ulazi u živi dijalog sa Njegošem, i niko od pjesnika nije bliže prišao Njegošu i „Luči”, iz neočekivnog ugla, iskosa, niko ne zna otkud i kako, ali to se dogodilo! Posveta „Prahu oca poezije” nije posvećena samo Njegošu, već i prahu onoga kome je posvećen „Gorski vijenac”, i prahu svih koji su u tom neprekidnom vječnom živom lancu spajali i spajaju svoja ushićenja, i koji svoje darove prinose na istu trpezu.
Progovorivši njegoševskim jezikom, pjesnik iznova aktuelizuje taj jezik i taj ritam, i tu muziku, i taj duhovni svijet koji je potopio tolike napade i odbacivanja. Isto kao što besmrtna borba protiv Njegoša ne daje ploda, tako ni odbacivanje književnog njegoševskog idioma ne daje ploda.
Refren nebesima osijan pjesniče (u skladu sa Njegoševim stihom: srpski pjevče nebom osijani), upućuje na ono neposredno Božije prisustvo u Njegoševom životu i djelu, o kojem je tako nadahnuto govorio mitropolit Amfilohije. To jeste posveta Njegošu, ali i naš pjesnik pjeva pred vratima Ada, i sam osijan nebesima nalazi svoje mjesto, ne baš na zemlji. Začuje se i kod Bećkovića onaj starinski njegoševski himnični ton, štaviše naslućuje se i njegoševska liturgijska inspiracija. I u tom traganju pjesnik je najdalje otišao u ovoj poemi. Tu ima pravde, s Njegošem se može najviše vinuti, i najduže pretrajavati na tim visinama (prema Matijinim riječima Njegoš se pišući „Luču” najduže od svih naših duhova zadržao na nebesima).
U tim vrtoglavim njegoševskim visinama pjesniku se jeste zanebesalo, i otuda ti stihovi na granici mogućnosti čitanja, stihovi koji su poprimili u tom bezvazdušnom prostoru lepršavost i lelujavost, lakoću i ljepotu kakve nema dolje, u prostoru u kom mi prepoznajemo stihove koji su teškim negvama za zemlju vezani. Jer ovi su stihovi vezani za nebesa. Sa pojavom Njegoša se onebesala poezija, i koliko god mnogi željeli, i upinjali se iz sve snage da tu njegoševsku poeziju spuste na zemlju, ta njegoševska energija se sve više uzdiže prema nebu.
Pogledujući na Njegoša naš pjesnik je odavno naznačio Njegoševo mjesto riječima Na vrhu je samo jedno mjesto. Kad bi bila dva mjesta lako bi se dogovorili, ali Znamo da takvih nemamo dvojicu. Ali svejednako, Bećković pogleduje neprekidno i na to jedno mjesto, i na taj sami vrh mjerka, znajući da je i sam na jednom od vrhova u policama srpske književnosti. Na tom jednom od vrhova, samo je jedno mjesto - za Matiju, kao što je na onom najvišem samo jedno mjesto - za Njegoša.