Piše: Zoran Šaponjić
Nije bitno što Srbiji stužu novi i novi euro zahtjevi, od toga da „de fakto“ prizna Kosovo, tako što će ubuduće u Briselu umjesto Beograda i Prištine pregovarati – „Srbija i Kosovo“, do zahtjeva u najavi da Rusiji ipak uvedemo ekonomske sankcije, Srbija tvrdoglavo, ponavlja Beograd već danima nastavlja svoj „evropski put“. Nije važno što ni sama Evropa ne zna kud ide, što ni mi ne znamo kuda će nas taj put odvesti i šta nas čeka na kraju, i ima li taj put uopšte kraj, važno je da mi od „evropskog puta ne odstupamo“, pa taman nas on odveo pravo u provaliju.
Čitam danas u „Politici“ intervju uvažnog profesora, gospodina Leona Kojena. Kaže profesor, „za svaku razumnu vlast jedino sopstvena zemlja nema alternativu, i stvarna, a pogotovu nejasna savezništva uvijek su podložna reviziji“, samo, pitanje je, ima li ko u današnjoj Srbiji da pročita i shvati profesorove riječi.
Zaista, hoće li neko u današnjoj Srbiji , zaslijepljenoj euro putem reći jednom, izgovoriti da najprije Srbija, da najprije Kosovo kao njen neodvojivi dio, da pravoslavlje kao dio identiteta i temelja ovog naroda, porodica, tradicija, da neka vjekovna savezništva i prijateljstva nemaju alternativu. Da su to osnovne vrijednosti od kojih ne možemo i nećemo odstupiti, da za tako nešto niko nema mandat, da ga nije dobio ni od slavnih predaka, niti od još rođenih potomaka.
Upozoravajuće ovih dana zvuče riječi arhiepiskopa atinskog gospodina Jeronima o stanju u njegovoj zemlji i odnosima sa Evropom, a Grčka je, podsjećanja radi, odavno član Evropske unije.
Kaže predstojatelj Grčke pravoslavne crkve – „naši odnosi s Evropom, duhovni, ekonomski i drugi oblici krize iscrpjeli su i dalje iscrpljuju grčki narod“. „Postoji tendencija da siromaštvo, nezaposlenost, nedostatak bezbjednosti, skupoća i nepoštovanje ljudske ličnosti zagospodare u našem društvu“.
U analizi stanja u grčkom društvu danas, odnosima sa Evropom, arhiepiskom dalje kaže da je „najstrašnije to što su se eho i otpadne vode evropske prosvete svuda raširili“. „Oni potiskuju sve zdravo i odgovorno što je opstalo u našoj zemlji. Jezik, istorija, porodica, institucija braka, škola i obrazovanje su svo vrijeme na nišanu“, prenio je grčki list AgionOros.
Ako Grčku, koja je odavno članica Evropske unije čekaju, kao što arhiepiskop Jeronim kaže, „suštinske promjene društva“, „podrivanje osnova porodice i nametanje razvrata, nastavak degradacije jezika i zanemarivanje kulture, domovine i svetinja“, šta onda tek Srbiju čeka, i kakva će Srbija, kakvo će srpsko društvo izgledati na kraju „evropskog puta“, prilagođeno i preparirano za prijem u EU? I, ko danas ima mandat da ga na takav put i u takve promjene povede?
Sa druge strane, a neka mi evrofanatici oproste i ne uzmu za zlo, ali, od trenutka kada je prvi put izgovoreno da „Evropa nema alternativu“, a od tada su prošle godine i godine, od dana kada smo na putu koji bi trebalo da nas odvede u „sigurnu i svijetlu budućnost bogatih“, neke krucijalne, neke značajne, važne promjene, neki boljitak za narod, nikako da ugledam. Ono što vidim jeste da iz godine u godinu sve više sirotinje i očajnih ljudi bez nade i utjehe hoda ulicama, da je sve više i više ljudi bez posla, da je sve više onih u Srbiji kojima se stomak zaveže u čvor kada počnu razmišljati kako da djeci kupe zimske cipele, jaknu, kako za kuću da obezbijede ogrev, zimnicu, kako da nabave džak brašna… Možda se to iz Beograda, iz Nemanjine ulice i iz dobro ušuškanih vila na Dedinju ne vidi dobro, ali, u Srbiji to je tako. I zaista, izgleda li ta Evropa tako, ili će promjene doći jednog dana, naglo, nenajavljeno, pa će nas EU kao u nekom SF filmu, iznebuha, sasvim neočekivano nagraditi za sve patnje kroz koje prolazimo decenijama koračajući na evropskom putu bez kraja, za oteto Kosovo?
A do tog dana, dok ne osvane to suncem obasjano jutro u kome ćemo svi biti jednaki, bogati, jutro u kome ćemo svi imati dovoljno novca da djeci damo 200 dinara za užinu, jutro u kome ćemo otići u prodavnicu pa na kraju evropskog puta kupiti sebi cipele, a ove stare, zakrpljene baciti, mi ćemo ispunjavati jedan po jedan evropski ulitamatum, a oni će se ređati bez kraja.
Jedno znam, ja ću se u mojoj kući i u mojoj porodici od takve vizije braniti koliko budem umio i mogao. Zato što me unuci nisu ovlastili da prodam i izdam ono što su mi đedovi ostavili.
WWW.ISKRA.CO