Odavde, iz Moskve, Crna Gora mi postaje sve manja. I tanja. Kad vidiš da Crnogorac ljubi čizmu svjetskim moćnicima, smuči ti se i na život i na Crnogorce. Zar NATO da donese sreću Crnoj Gori kad je toliko naroda unesrećio? A to je vidio ko je svojim očima gledao. A nije mimoišao ni Crnu Goru nego ju je podijelio i zasuo praškom od kojeg prvo obole kosti, pa um i duša.
Kako što je rečeno: čega se pametan stidi time se bezuman ponosi. Evo, doživotni predsjednik crnogorske vlade sav je srećan što se viteški poklanja, i što Crnu Goru prostire kao potiraču NATO-u. E, nije Crna Gora nikad prije bila takva potirača. Znala je za zlo, alo ovo dobro nikad nije znala. Ovo je dobro prevršilo svaku mjeru. Od tog dobra udarila u tri lika. A onaj pravi što je imala, izgubila. Šenluči, kao da je postala barjaktar NATO armade. A prevrću se kosti u grobovima, na kojima se još drži.
A- nate- mate. Anate- mate, tate mate. Anatemate-tatamate, brate-rate. Niko nije siguran kako se ovo piše. Ni kako se čita. Možeš ga pročitati na više načina. Zavisi od čitalačkog raspoloženja. I asocijativnog kapaciteta. I rješavanja semantičke enigmatike. Uglavnom, ne čitaj kako je napisano, da jadan nijesi! Nemaš okošta čitati ako samo čitaš kako je napisano. Šta čitaš ako samo čitaš kakao je napisano? Ništa od čitanja ako se čita samo kako je napisano. Treba čitati ono šta se mislilo dok se tako pisalo. Uhvatiti onu elektromagnetnu magmu...? E, lud li sam, o čemu pričam?
Poludjesmo od misli, ali ne možemo ništa da kažemo normalno. Kad je nenormalna situacija, niko i ne čita i ne misli normalno. Besmisleno je govoriti i pisati nešto pametno kad je glupa situacija. Vidite li kakva nam je Crna Gora? Nema se više s kim progovoriti. Sve je spalo na- tako ti je- kako ti je.
Nekome nešto da kažeš danas u Crnoj nam Gori? E ne, nego da te odma smatra za luda. Ili da te iskrka k’o vola u kupusu. A pod kupus je otišla sva Crna Gora. To je već jedna teška kupusara. Raskupusali su je beli, ko da im je očuh doranio. Može već da joj uradi što kome padne na crnu pamet. Nema više ništa od one Crne Gore, no jada i čemera. Zavladao je svuda crnogorski jezik i mrčava. Riječi se uzimaju samo da se napravi što veći besmisao. Možda je to smisao crnogorskoga jezika i života?
Pa zašto su pištali toliko za njim ovi koji su smišljali propast Crnoj Gori: „Uvedite nam ga, uvedite nam ga pošto-poto. Uvedite nama ga, e ne možemo više ždati, ni disati, dok nam ga ne uvedete. Uvedite nam ga, grlo nam se osuši. Uvedite nam ga kako znate i kako ne znate, samo nama ga uvedite. E, uvedite nam ga pa makar se njim zadavili. E, nema nam spasa, ako nam ga ne uvedete do srca. Uvedite nama ga da prije propanemo, e se ovo više ne može trpjeti. Srpska nas je priča udavila. Nije je lako bilo nositi `iljadu godina. Popadali bi da su svi Crnogorci bili Herkulesi. A znamo, koliko je vazda sitneži bilo među nama’’.
Ogoljenim crnogorskim jezikom počelo se govoriti u Skupštini, taman negdje oko desetogodišnjice ove Crne Gore. Nije se više imalo strpljenja govoriti na srpskom. Jer se toliko namnožio crnogorski mrak u ljudima, da se to može odriješiti samo na crnogorskom.
Zato počinju skupštinu ovako: Oš-mrš, Tat-mat-kat-vrat... Tatamatanje se produžava po kancelarija i po ulica i po trgova. Kad se odveže crnogorski jezik, ne može da se zaveže. On ponavlja stalno jedno isto, jer nije ništa drugo ostalo u glavi. Zato je tatomatanje normalana jezička pojava. Tat-mat, moglo bi da uđe u crnogorsku koračnicu. Ušlo je, kako nije ušlo? Ušlo je do dna! Pa, imaš li ti uši? Pa, vidiš li svojijem očima? A što će ti uši, kad nema šta da se čuje nego: tat-mat, mat –tat, rat-bat. Sva je priča crnogorska za poslednjih deset godina, plus ono hiljadu, gorde samostalnosti i suverenosti, spala na to klikovanje. A za nevolju im je.
Crnogorci u Briselu, takođe su spali na taj jezik, jer su tamo dali riječ da će ostaviti srpski, a donijeti crnogorski, u čast crnogorske nezavisnosti i evropske afirmacije crnogorske nacije. Tako, pored klimanja glavom, koriste patrljke engleskog, ali u duhu novocrnogorskog jezika i psihologije. Kad čuju šta im tamo vele i šta im zapovijedaju, samo kažu: ‘’ o jes, of kurs, veri, veri, veri gut, Montinegro, Montenegor dont serbia, vi hev NATO-tato, vi hev grand papo; veri good, veri good tu skaj veri good –maj gaad; veri najs, aj lav ju, aj lav jou, neks tajm, Motinego maj kontri jour kontri, understand, understand, tenk jou veri mač, maj god, maj gad.O mama mia, kakva Rusija’’!
Tako sad rabota um crnogorski. Do jada mu je, ušto se uprtio. E kad kažu: najteži su nam: srpski jezik, Srpska pravoslavna crkva, i Rusija znaj dokle je došlo.
Za deset godina crnogorske nezavisnosti nije su je mogli bolje potkopati. A ovim deset godina kad dodaju još hiljadu -pod tim teretom ne mogu se izgovarati cijele riječi, nego samo slogovi i pomisli. Nije čuda - ostati normalan pod tolikom slavom, nije normalno. „Crnogorci , vi činite što znate, a ne znate šta činite!“ To vam je rekao Petar Cetinjski, a ne ja. I dodao: „Ne trebaju vam drugi neprijatelji“.
(Autor je književnik)