- Piše: Milutin Mićović
Moram ovo da ispričam (napišem), mada to može izazvati nesporazume, nepovoljne po mene, po moj status pisca, iako tu nemam uobičajene ambicije. Pretpostavlja se da ko redovno piše, da i dosta knjiga čita. Danas među piscima i čitaocima živi organizovano šireće uvjerenje da su svi novi tekstovi samo prerađeni stari. Naravno, s takvim se uvjerenjima uopšte ne sporim (mada je toga bilo dok sam bio mlad).
Pošto sam već prilično dugo prisutan, i kao pisac kolumni, radi mojih čitalaca, i radi sebe, moram reći nešto što nijesam dosad. Poznato je da ja moju radnu sobu nazivam „pećinom“, i upravo to moram malo da pojasnim. Jer ako je neko odabrao pećinu, on je napustio svijet, i u aktuelne stvari društva nimalo se ne miješa. A ja evo, iz moje „pećine“, redovno se javljam povodom aktuelnih pitanja u Crnoj nam Gori.
Kad sam vidio da moja pećina može da „radi“ i u Moskvi, Londonu, Beogradu, kao i u Nikšiću, dobio sam dodatnu radost i ohrabrenje. A to je saznanje da je svijet svuda isti, iako svuda različit. I kako da je istovremeno i isti i različit, pitanje je sad? Pa samo zato što je pećina svuda na svijetu ista. Ona je spuštena ispod - ispod aktuelnih zbivanja, a u temelju je i korijenu svih različitih, protivrječnih, i često neizdrživo složenih zbivanja. Na površini, tj. u svijetu su razlike i složenosti, i protivrječnosti, a unutra, u dubini (pećini) je jedno isto - i ono daje život svim nadzemnim protivrječnostima i uzbuđenjima.
Čega sam se još oslobodio kad sam se domogao pećine? Oslobodio sam se čitanja mnogih knjiga, i prilično sam se oslobodio ambicije pisanja, i ambicije pisca.
U pećini su knjige sasvim nepotrebne, iako su tri zida moje pećine obzidana knjigama, ali ja ih, naravno, nikad ne otvaram. Ponekad pod svjetlom neonke, ili kad ugrije božija zvijezda, pogledam te naslove, i to mi je dosta.
Sve što treba da saznam dobijam direktno iz same pećine. Kao da je ona tajnim kanalom povezana sa bazenom mudrosti, ili s okeanom duhovne plerome. Čim sjednem za moj radni sto ( a da me neko može vidjeti sa strane, više bi izgledao kao onaj koji je nabijen na kolac, nego onaj koji sjedi za svojim pisaćim stolom), taj se unutrašnji pogon aktivira, i ja sjedim mrtav zadovoljan, ili, ako je lakše čuti – sav srećan.
Ne pišem ovo da bi neko našao zrnca moje poetike, nego da bih malo pojasnio moj odnos prema Crnoj Gori, sve komplikovanijoj i nesrećnijoj. Nema čovjeka mislećeg u njoj, a da nije zabrinut za njenu sudbinu, da je ne vidi pred katastrofom, kao što je uostalom i cio svijet.
Poneko, možda, misli da ja mnogo knjiga čitam, istražujem, idem po arhivima, pratim aktuelne događaje s interneta i sl. Ne, skoro ništa od toga. Moje informacije dolaze iz pećine. Ona je direktno povezana s podzemljem, a nije odvojena ni od svjetlosti. Ja živim, mislim, i radim – na tom presjeku. Između tih svjetova, koji se kroz mene prožimaju, vajajući moj lik, napajajući moj um, dajući mi snagu da izdržim.
I sad bi pitanje kako šaljem objektivno dobre (tj. realne) snimke, o unutrašnjem, katastrofalnom stanju Crne Gore moglo bi da dobije svoj odgovor. Prosto, jer sam se već davno (možda i prije rođenja) nahvatao crnogorskog mraka, depresije, očaja, zabluda, njenog straha od sebe, nemogućnosti da se suoči sa sobom i svojom istorijom, sa smislom svog jezika, sumom svog kolektivnog pamćenja. A kad se spustim u radnu (tj. rodnu) pećinu kao u neku matericu, ja se spuštam i u podzemne odaje Crne Gore i ostatka svijeta. U posebnim hodnicima nagledam se crnogorskih đavola koji se tuda žene, vode crnogorsko smetikolo, a iz njihovih pjesama i krikova doznam sve šta misle njene vođe, tobož filozofi i ideolozi, stratezi i tvorci nove Crne Gore. Oni, koji tobož misle o njenom dobru realno u zlo je sve veće uvlače - i kad sav taj mrak i talog duše, usirenu krv, uboje i podlive ispod rebara, srčane tegobe i kuršluse, previzitam zrakom svjetlosti koja mi dolazi u pećinu, dobijam realne snimke stvari. I, eto, samo to prepišem i prenesem u ova pisma.
Ovu mi tešku priču ispriča čovjek sa kojim se sretam svake sedme godine, za kojeg ljudi u Crnoj Gori misle da realno ne postoji, nego je duh koji me povremeno nadahnjuje.
(Autor je književnik)