-Piše: Vukić-Garo Brajković

Milost je otjerao čovjek od kuće, od kućišta, otjerao je daleko od srca, otjerao je daleko i od roda i od doma. Ni u rod, ni u dom milost ne svraća, ne dolazi, ne javlja se, ne šalje pozdrave, ni glasom ni javom. Pozdrav ni brzojavom rodu ne dolazi. Milost je oluja srčana ubila, milost i zlosvijet je rastjerao, odnese je vjetar, odnese je kao list pokidani, i u nevine daljine samuje i čami. Šta je čovjek bez milosti, zvjerka, zvjerinjak zločesti i zlopatni. Zvjerinjak nema milosti, zlopatnju nosi i donese i rodu, i domu, i domovini. Milost je napustipa domovinu, i zavičaj topli i rodni osta bez milosti, ostade milost i bez milosrđa, dome i rode, kuda će dom bez roda, u čamotinju i golu samotnost u izgyb, u nevid put, u neput, u neput bez puta. Nema puta bez milosti, ni milosti bez puta. Ne dolaziš, milosti, a sa kime si, milosti, ne javljaš se, a gdje si, jesi li živa, jesi li u životu, milosti. Kada se razbolje od kojih bolesti, milosnice, kakve bolesti nosiš, mila, bolesti zlojada, bolesti zlojadne, zlovidne i zavidne i pakosnicu ljubomorno — mučenje, zlomrznicu u dan do podne, u dane i popodne. Zlomrznica bolest je patna, bolest teška, bolest podmukla svesvijetom udarila u svijet. Milosti, žao mi te, žao mi te sirotice, đe tebe nađoše i tebe snađoše, nemilosti zlojada. Čemu se nadaš milosti bez milocpđa, šta čekaš, koga dočekuješ, koga vidiš, čemu se raduješ, a čemu diviš, kome ruke širiš, sa kime da se vidiš, sa kime da se nađeš, u koji ideš neput, kako obuče kaput, kaput zlopatnjom tkan, sašiven u nemilosti. Košulja nemilosrđa ispod kaputa se privila svijetu uz kožu, a u očima bezvidnim uvire prazan dolazak, u torbu zavlači glavu nevidnu, u ćecy grabljive ruke privija za novčanik vezuje, ćeca je milost uzela, ćeca je milost ubila, torba je svijet u mržnju ostavila i svjetinu posvađala i zakrvila. Ćesa kod torbe sa novčanikom čovjekom kod svijeta gospodare, a milosti nemaju, a milost ne pozivaju. Milost sama neće doći, milost se doziva i šalje, oj milosti, javi se rodu i domu. Milosti moja, milosti naša, ozebla si, studen te uhvatila i hladnoća snašla, smrznulo se, milosnice, kod svijeta srce. Preklinjem i molim probudi se, milosnice, dođi odmah, dođi raširenih ruku djetetu, pomiluj dijete, čeka dijete milost, milosna, dijete raste, raste kao cvijet i biće i čovjek sa tobom, mila, kod milosti, dolazak milosti biće u domu i rodu, domovini danku, i stanku, i putu, i na putu, i u kuću, i pred kuću, i na poslu, i u poslu. Milosnice, pohitaj, pođi odmah, čeka te vrijeme, čeka te dan i godina, čeka te malo i veliko, čeka te zvono i pozvano, viđeno i izgubljeno, čeka, čeka te napaćeni put, čeka te zemlja umorena, čeka majka zabrinuta i otac smoreni. Dođi, dođi, čekaju bpaća i sestre, žedni milosrđa čekaju poljane daleke, čeka gora i voda, jutro čeka, sunce čeka grudi, tople ruke krilo, oči traže i traže, đe si se sklonila, milosti? Kaži rodu i domu, da se nađemo, da se sretnemo i vidimo u milosti, ljepotice, i jednu kuću milosnicu svijet da sagradi.(Autor je pjesnik)