Likovna umјetnica i likovni pedagog mr Irena Vuković, grafička dizaјnerka, kraјem protekle godine predstavila se samostalnim izložbama u Pančevu i Vranju. Postavku naslovljenu "Zbližavanje" činili su njeni radovi iz ciklusa "Prožimanja" i "Sažimanja", koјima јe svima zaјednički imenitelj njeno specifično kombinovanje tradicionalnih i modernih grafičkih - digitalnih i slikarskih tehnika. No, možda јoš važniјe i naglašeniјe, angažovanost njenih radova.
– Svojim djelom osobenog likovog jezika, koje karakteriše kreativna interdisciplinarnost, respektabilna imaginacija, interpretativni perfekcionizam i nadrealni podtekst, Irena Vuković se izdvojila u plejadi crnogorskih umjetnika koji po svojoj unutrašnjoj vokaciji i psihološkim paradigmama pripadaju stvaraocima-zagovornicima angažovane umjetnosti - ocјenjuјe Ljiljana Zeković, istoričarka umjetnosti.
• Protekle godine održali ste dvije gostujuće samostalne izložbe, u Pančevu i Vranju. Obje izložbe naslovili ste "Zbližavanja", a postavke su činili radovi iz ciklusa "Prožimanja" i "Sažimanja". Koliko je grafičarima i grafičkim dizajnerima zaista bitna pročišćenost izraza – svođenja na osnovne elemente?
– Na "Prožimanja" i "Sažimanja" gledam kao na dvije, za mene, neobično važne likovne cjeline. "Prožimanjima" sam pronikla u jedan sveobuhvatan spektar tema (egzistencijalizam u širem smislu), da bih "Sažimanjima" pokušala da odgonetam teme koje se tiču nove normalnosti. Sa tim je, opet, sazrela jedna sužena cjelina koju sam, uzgred, dopunjavala novim dilemama ili zapažanjima da bih ih koncipirane kao "Zbližavanja" ponudila regionalnoj publici u vidu presjeka svog trogodišnjeg rada. Vjerujem da sam, u uspješnoj godini za sobom, tu cjelinu zaokružila. Sada se rađa "Smrt Crvenbana", ciklus kojim nastojim da obogatim mrežu likovnih elemenata, ali u korist precizno redukovane idejnosti. Uživam u tom neiscrpnom izvoru inspiracije. A, Vaše pitanje oko svođenja likovnog djela na osnovne elemente vidim kao jedno posebno pitanje estetike na koje odgovore tražim i kroz način življenja.
• Grafičke tehnike kombinujete i sa slikarskim tehnikama. Zašto Vam je potrebno to zbližavanje sa drugim likovnim - vizuelnim izrazima?
– Grafički otisci za mene jesu baza za prenošenje poruke, i ta odrednica gdje ih prepoznajemo kao slike više bi se odnosila na principe konstrukcije slikarskog djela, nego na korišćenje neke konkretne slikarske tehnike, tu je Vaše zapažanje na mjestu. Naravno, širok prostorni supstrat mi je, zahvaljujući tematici koju obrađujem – izgleda, aktuelnoj uvijek i svuda, stalno na raspolaganju i moguće intervencije tradicionalnim pristupom uvijek su moguće, mada mi ta vrsta djelovanja još nije dovoljno interesantna. U prilog tome ide i sklonost ka pročišćenosti izraza iz Vašeg prethodnog pitanja. S obzirom da u obradu ovih tema ulazim kroz diskurs svoje primarne akademske reference – grafičkog dizajna (čija načela komunikativnosti i na ovim svojim radovima želim da afirmišem), a grafički dizajn podrazumijeva interdisciplinarnost, potpuno je prirodna ta potreba za zbližavanjima sa drugim vizuelnim izrazima. Koliko sa aspekta operativnosti, toliko i sa aspekta ličnog, čulnog čina.
• Da li smo na pravom tragu ako kažemo da su teme ova Vaša dva ciklusa naglašeno feminističke (ako smijem da primijetim, u najpozitivnijem smislu) – potrebne kritike društva i pojava unutar njega, a posebno ukazivanja na potrebu promjene tretmana žena u društvu uopšte. Kada ćemo uspjeti da napravimo odmak od "epike" (tradicionalnih uzusa i novokomponovanih) kojom se poigravate, ili, kako da napravimo taj odmak?
– Feminizam svakako nije nova doktrina u našem društvu, ali ta se problematika, čini se, intenzivira odmičući se sve više od svog pravog smisla. Tome su dijelom doprinijele i same žene, rekla bih pogrešnom reinterpretacijom načina na koji treba da dјelaju, a koji se, kako mogu da zaključim na osnovu javnih manifestacija, u većini slučajeva svodi na puku demagogiju u koordinatama jedne poželjne, a čini se i unosne, forme javnog djelovanja i ponašanja. To je etički aspekt tog pitanja, a njegov estetski aspekt tek donosi pregršt kontradiktornosti, a meni je ženska emancipacija nekako nespojiva sa silikonskom ambalažom u kojoj nam se, već bez svake mjere, a time i bez ukusa, najčešće nudi. U tom smislu na mnogim sam se radovima pokušala dotaći te teme upravo kroz svu njenu dubinu (sa svim kontraindikacijama). Poigravam se time, da, ali istovremeno i postavljam pitanje da li su nam baš u svim sferama neophodne promjene tih kulturnih obrazaca da bismo osjetili vitalitet među društvenim okolnostima. Takođe, mogu reći i to da, zaista, ne vidim nikakav problem ni u tradicionalizmu (upravo problematizujem kroz "Smrt Crvenbana"), ili da se, još preciznije, složim sa Vladimirom Pištalom kad kaže da "tradicija nije čuvanje pepela, nego predavanje plamena". Stoga su mi, upravo, za istraživanje veoma inspirativna pitanja devijantnosti ljudske zajednice.
• Kao pedagog kako objašnjavate mlađima koje elemente mora da ima uspješno djelo? Ima li uspješnog umjetničkog djela ako su zadovoljeni samo estetski kriterijumi?
– U pedagoškom radu sa mladima najvećom svojom obavezom smatram da ih osposobim da osvijeste svoje ideje. Poseban zamah za to polazište pronalazim u ličnom sagledavanju grafičkog dizajna kroz umjetnički, a ne komercijalni aspekt. Već od prvog susreta sa njima insistiram na tome da je grafički dizajn od svih umjetničkih disciplina najeksplicitniji u ekspresiji idejnosti djela, time, zaista, veliki potencijal usmjeravam ka tom imperativu. Dodatna korist u takvom pristupu obezbjeđuje im i formiranje, možda, trajnijeg umjetničkog identiteta, kao i živu i dinamičnu interakciju u nastavnom procesu, kreiranje ambijenta u kome uče da međusobno razmjenjuju svoje ideje i iznad svega, da je grafičko oblikovanje nešto što se živi, pa tek onda nešto od čega se živi. Kontekstualizacijom suštine, dakle, dolazimo do forme.
Ž. JANjUŠEVIĆ
