Odmah posle te neprijatne epizode u zgradi Saveznog izvršnog vijeća na Novom Beogradu kada Jovanka Broz nije odgovorila na pozdrav Aleksandra Rankovića već je pored saborca, prijatelja i kuma prošla kao da ga nije ni bilo u hodniku, klupko je počelo ubrzano da se odmotava i Titovom ađutantu, generalu Luki Božoviću su počele da se otvaraju oči i stvari postaju jasnije.
Na Brionima koji dan potom, nakon svečane večere priređene za Iranskog suverena Rezu Pahlavia, Tito i Jovanka su se duže zadržali u salonu sa Vladimirom Bakarićem i Ivanom Stevom Krajačićem.
– Ispred zatvorenog salona dežurali su oficiri ordonansi kao i u svim drugim prilikama – kazuje Luka Božović.
– U jednom trenutku, na vratima se iznenada pojavio Stevo Krajačić i energično i grubo naredio ordonansu, majoru Kosti Jeličiću, koji je upravo smjenjivao majora Manu Adžića, da se udalje ispred vrata i da ne prisluškuju. Bili su iznenađeni, ali su mu odgovorili da su oni samo na dužnosti dežurnih i da ne mogu napustiti to mjesto. Odmah su me o tome obavijestili. Bili su revoltirani i uzbuđeni. Posavjetovao sam ih da se malo udalje od vrata salona i ostanu na dežurstvu i da se puno ne osvrću na Stevine riječi. Znao sam da je Stevo mogao da bude nepromišljen i grub na riječima i u postupcima pogotovo kad malo više popije, pa tome nijesam ni pridavao neki značaj.
Nešto kasnije te večeri Franjo Stipković, sekretar predsjednika, telefonirao je u Beograd drugom sekretaru Marinu Kružičeviću i prenio mu naređenje da do jutra stigne u Zagreb i smijeni ga, jer se on mora vratiti u Beograd. Poslije dva dana, Franjo Stipković je, zajedno sa Božom Rašetom, tehničarem iz Udbe za Hrvatsku, stigao na Brione, a Kružičević se vratio za Beograd. Rašeta je na Brionima nešto radio oko telefonskih instalacija.
Poslije ispraćaja cara Reze Pahlavija sa aerodroma u Puli, Tito se vraćao avionom do aerodroma Brnik u Sloveniji. Na spisak putnika u Titovom avionu od Pule do Brnika dodat je vanredno i pomenuti tehničar Božo Rašeta zajedno sa njegovim vrlo teškim i glomaznim koferom, u kome se nalazila njegova stručna oprema. Bilo je to nenormalno, ali nije bilo mjesta za pitanje ili razjašnjavanje takve odluke.
Sjutradan, Tito je otputovao avionom iz Zagreba za Beograd – piše dalje Luka Božović.
– Opet je vanredno naređeno da tehničar Rašeta putuje u istom avionu sa Titom i da u isti unese i svoj famozni kofer. Bilo je uobičajeno da ađutant doprati Tita i Jovanku do ulaza u kuću. Ponekad bi se ađutant zadržao u kancelariji sekretara, koja je bila neposredno uz glavni ulaz, da se nešto dogovori ili saopšti povremena Titova naređenja. Tako je bilo i tog dana. Iznenadio sam se kad sam vidio na malom stočiću u sekretarskoj kancelariji jednu staru stonu lampu, koja nikad ranije nije tamo stajala. Ta lampa me je navela na sumnju da je kancelarija sekretara ozvučena radi kontrole razgovora.
Naravno da nijesam znao pravi povod ni razlog za to. Ne razmišljajući mnogo, spontao sam u razgovoru sa Franjom Stipkovićem rekao da nikad nijesam prihvatao englesku poslovicu „što više upoznajem ljude, sve više cijenim psa”, ali izgleda da životno iskustvo to ipak potvrđuje i da nije daleko od istine.
Sjutra: NA SASLUŠANjU
KOD CRVENKOVSKOG
Piše: Budo Simonović
Provokator
Pošto je bio dogovoren polazak automobilima sa Brda za Zagreb za oko 16 č, pošao sam da prošetam parkom pored jezera na Brdu, pa sam se javio sekretaru F. Stipkoviću, da zna gdje sam. Predložio mi je da sa mnom pođe pomenuti tehničar Rašeta, jer on ranije nije bio na Brdu.
Rašeta se, međutim, nije mnogo interesovao za ljepote prirode oko jezera kuda smo prolazili. Više ga je zanimalo kako je i zašto bio premješten general Milan Žeželj, koga je kao Ličanin dobro poznavao. Znao je o mom premještaju i pitao me na koju dužnost idem, čak i o tome da li mi je to teško palo. Začudilo me je takvo njegovo interesovanje. Jednog trenutka primijetio sam da nešto namješta u džepu sakoa, i učinilo mi se kao da snima naš razgovor.