Jedina crnogorska predstavnica na teorijskoj obuci za muzejske profesionalce, prije pola godine u Londonu, bila je Ana Ivanović, kustoskinja Narodnog muzeja Crne Gore. Pred njom je sada mnogo teži zadatak jer, znanje i iskustvo koje je stekla, treba da primjeni, baš kao i njene kolege iz Srbije, sa Kosova, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Albanije, koje su takođe u organizaciji Britanskog savjeta u septembru boravili u Londonu.
– Program SEECHEP (South East Europe Cultural Heritage Exchange Program) organizovao je Britanski savjet, Univerziteta u Londonu i nevladina organizacija HwB iz Londona (Heritage Without Borders – Baština bez granica). Obučavani smo iz oblasti uključivanja lokalnih zajednica u rad muzeja i privlačenja nove publike i većeg broja posjetilaca. Dva dana proveli smo u Londonu na teorijskoj obuci, a tri dana u Muzeju u Jorku, gdje sam imala prilike da vidim kako sve to funkcioniše u njihovoj praksi – objasnila je Ivanovićeva u intervjuu za „Dan”.
● Kako ćete ono što ste naučili u Velikoj Britaniji primjeniti u Narodnom muzeju?
– Narodni muzej već sprovodi niz aktivnosti kada je riječ o saradnji sa lokalnom zajednicom. Počeli smo sa uključivanjem vrtića i škola sa Cetinja kroz učešće u kreativnim, tematskim radionicama, stručnim vođenjima kroz izložbe, kroz različite vrste predavanja... Trudimo se da održimo kontinuitet i da svoje aktivnosti proširimo i na druge opštine u Crnoj Gori, ali i na druge grupe ljudi. Željela bih da pomenem projekat „Uključi se” koji je organizovan na inicijativu Narodnog muzeja Crne Gore, a u saradnji sa Udruženjem studenata akademija sa Cetinja koji je osmišljen tako da se u okviru jednog događaja uvežu sve tri akademije sa Cetinja – u Crnogorskoj galeriji umjetnosti „Miodrag Dado Đurić” postavljena je izložba umjetničkih radova studenata Fakulteta likovnih umjetnosti sa Cetinja, uz muzičku pratnju studentkinja Fakulteta muzičkih umjetnosti, a puštene su i dvije radio reklame koje su za Umjetnički muzej uradili studenti Fakulteta dramskih umjetnosti. Ovaj događaj je organizovan kako bi se uspostavio dijalog sa mlađom populacijom, koji je započet ovim događajem. Održana je panel diskusija na temu uključivanja mladih, kreativnih ljudi sa akademija u aktivnosti muzeja u cilju pospješivanja posjete mlađih generacija muzejima. Na taj način započet je proces, koji bi trebalo da bude dugotrajan. To podrazumeva aktivno uključivanje u osmišljavanje programa i aktivnosti muzeja kako bismo praksu u određenim segmentima prilagodili potrebama i interesovanjima mladih posjetilaca. Međutim, nije to samo u našem fokusu. Započeli smo dijalog prije svega sa studentima, jer po analizi tu nam je posjeta najslabija. Time mislim da smo načinili mali, ali značajan korak u pravcu uspostavljanja čvrste saradnje koja će se, sigurna sam, odvijati na obostrano zadovoljstvo.
● Da li naši muzeji imaju kadrova osposobljenih za primjenu posebnog sistema i načina rada?
– Uključivanje zajednice u rad muzeja i privlačenje većeg boja posjetilaca ima svoju strategiju i metode, ali nije nešto što naši muzeji ne sprovode. Naravno da postoje kadrovi koji predano rade na tome. Ali, mislim da je potrebno sistematičnije uređenje na nivou institucije koje bi ovaj segment rada učinio značajnijim i vidljivijim. Recimo, u muzeju u Jorku postoje posebna odjeljenja za edukaciju, prezentaciju, marketing, komunikaciju, odjeljenje za volontere, i sva ta odjeljenja imaju po nekoliko zaposlenih koji tačno znaju šta im je zaduženje i sve precizno funkcioniše, dobro osmišljeno i naravno, ima kontinuitet koji je veoma značajan. Kod nas postoje entuzijasti koji prepoznaju važnost edukativnog aspekta muzeja i neophodnost privlačenja većeg broja posjetilaca i, uopšte, ozbiljno shvataju socijalnu ulogu muzeja. Nažalost, zbog loše koncipiranog sistema često su osuđeni da sami sprovode te aktivnosti, što je, složićete se, iscrpljujuće i vremenom može gubiti na kvalitetu, a time, posledično, i na smislu, što ne bi smjelo da se dešava.
● Kod nas se često čuje da su muzeji glomazni, troše mnogo para, rade po nekom sistemu iz socijalističkog doba. Postoji li poseban sistem po kome rade britanski muzeji?
- Ne bih mogla da govorim na nivou svih muzeja, ali bih mogla da se osvrnem na sistem koji sam imala prilike da vidim u Jorku. Riječ je o kompleksnom muzeju koji se sastoji od nekoliko različitih jedinica. On je, zapravo, privatan, odnosno, dijelom ga finansira gradsko vijeće, a većim dijelom sam zarađuje novac. U tome je važna razlika, jer moraju da zarađuju novac kako bi se održali. Zato su svi njihovi programi usmjereni ka privlačenju publike. Britanski muzeji imaju posebna odjeljenja sa jasnim zaduženjima, a pored toga, veoma važan element čine volonteri bez kojih većinu programa ne bi mogli da sprovedu. Kod njih je jako izražena svijest o sticanju stručne prakse, tako da nemaju problema s nalaženjem volontera. Volonterski rad se često preklapa sa angažovanjem zajednice za rad muzeja, jer se vrlo često mogu vidjeti stari koji rade volonterski jer im prija da se druže. Često i sami imaju posebna znanja iz određenih oblasti i pokažu se kao vrlo korisni u radu muzeja. Mislim da je najvažnije i da moramo održavati konsultacije sa zajednicom i umrežavati se. Postoji mnogo divnih primjera kao što je usklađivanje programa i aktivnosti muzeja različitog profila sa obrazovnom nastavom u osnovnim i srednjim školama, gdje bi se djeci pružila dopuna onoga što uče, ne samo iz likovne kulture već iz istorije, biologije, geografije... Zatim, tamo gdje postoje uslovi dio zbirki se nosi u škole, dakle, izlazi se među ljude, ne čekaju se samo posjete. Potrebno je samo da se više komunicira i čvršće sarađuje.
S.ĆETKOVIĆ
Balkanska mreža muzeja u Novom Sadu
● Šta je obuka u Londonu podrazumijevala?
– Ovaj program osmišljen je tako da traje u tri faze – prva faza podrazumijevala je obuku koja se sastojala u sticanju teorijskih znanja iz oblasti angažovanja lokalnih zajednica u rad muzeja kroz predavanja, razgovore i diskusije sa britanskim ekspertima. Ova faza je upotpunjena i posjetama muzejima u Londonu. Zatim, tri dana smo boravili u jednom od muzeja Velike Britanije, po izboru organizatora. Muzej u Jorku, gdje sam bila raspoređena, kompleksna institucija je po sastavu sličnoj Narodnom muzeju Crne Gore, u kome je praksa na veoma visokom nivou. Tamo sam imala prilike da kroz razgovore i praktičan rad vidim koje su to metode i strategije koje se koriste u ovom muzeju kako bi se privukao veći broj posjetilaca, ali i održao nivo posjete. Druga faza teoretske obuke je bio rad sa mentorom iz britanskog muzeja na zajedničkom projektu na kom je trebalo primijeniti stečena znanja u praksi. Poslednja faza nakon realizacije projekta je prezentacija tog projekta na konfeneciji „Meet, See, Do” u organizaciji CHwB (Kulturna baština bez granica), HwB (Baština bez granica) i Balkanske mreže muzeja, koja će se održati u aprilu, u Novom Sadu. Narodnim muzej Crne Gore će predstaviti projekat realizovan sa studentima umjetničkih akademija sa Cetinja pod nazivom „Uključi se”.