Piše: protojerej stavrofor Gojko Perović
Njegoš je primjetio da smo „slabostima za zemlju vezani“, a pretpostavljam da je, između ostalog, mislio na sujetu i sebičnost, na ugađanje stomaku i drugim strastima, na ljenost i kukavičluk. Sve te slabosti nam čine život ružnim a nas sklonim da ukaljamo svaku vrlinu, obesvetimo Svetinju, izdamo prijatelja, pogazimo riječ. Imamo ideale, težimo vrlinskom životu, ali nas “slabosti” vuku na dno. Pisac biblijskih psalama jadikuje kako ne može da vlada svojim jezikom, niti svojim očima...Isto tako i Sveti apostol Pavle ispovjeda kako on zna šta bi trebalo i kako bi trebalo da radi, kako treba da se vlada, ali uočava da čini sasvim suprotno.
Hrišćanska nauka o čovjeku nam kaže da izvor života nije u nama, nego da mi taj život dobijamo na dar. Budući da taj izvorni, orginalni život ne potiče iz nas samih ( mi ga ne kreiramo, niti određujemo njegovu snagu i trajanje ), onda veći dio naše egzistencije protiče prema stihijama ( zakonima ) prirode. Prema zakonima sistema koji vlada nama, a ne mi njim. A naša priroda je troma. Troma i prizemna da bi mogla da se druži sa Bogom. Ona rađa životinjsko ponašanje, a vrlina najčešće izmiče.
Da bismo prevazišli te slabosti, mi se ponekad osamljujemo, distanciramo, presabiramo, ali mislim da je, upravo radi dostizanja vrline i pobjede nad slabostima, podjednako potrebna zajednica i naš intezivan život u njoj. U zajednici, mi jedni druge podstičemo i usmjeravamo na vrlinu. Opominjemo jedni druge i podsjećamo ( riječju, djelom, primjerom ). Jedni druge ograničavamo. Ograničavamo sopstvenu tromost i pohlepu.
Pa ipak, čovejkov trud je-definitivno- nedovoljan. Šta je list bez grane, i kakva je moć kapi vode u odnosu na rijeku? Ljudi brinu, nijesu zadovoljni, hoće da razmisle, da meditiraju, da se ograničavaju i sputavaju kroz razne samokontrole. Kod drevnih Grka razum je upravljao stihijama prirode, ali u učenjima odabranih i prosvećenih ljudi, tj. među malim brojem mudrih. Kod starozavjetnih Jevreja, prirodne slabosti je ograničavao Mojsijev zakon i njegove odredbe. I Grci i Jevreji imali su hram – kao podsjetnik, kao ukazatelj na Onostrano. Imali su i obred, službu u tom hramu. Ali, Gospod je bio daleko i tek je najavljivao svoj dolazak. “Da je prvi savez bio dovoljan ( dobar ), ne bi se tražilo mjesto za drugi”. (Sv.ap. Pavle)
Čovjeku je neophodna Božija blizina. Nema prave vrline, i nema istinske čistote, bez Božije blizine. I zato je Bog postao čovjek, a Crkva je vječna zajednica Boga i čovjeka. Kroz Sveto krštenje, kroz Tajnu pričešća i kroz Svete mošti, stičemo iskustvo da se Svetinja može dotaći. Recimo, eto, kraj moštiju Svetitelja, čovjek se lakše moli Bogu. Tu se molitva podrazumijeva, kao što se na ulici podrazumijevaju obične riječi. Vrlina se pored Svetinje podrazumijeva i ona je ovdje neupitna. Naša duša traži oslonac, primjer i podsticaj. Bez takvog oslonca sve naše molitve i sva naša pobožnost brzo prelaze u formalizam, u duhovnu odsutnost i opet nekakvu tromost. A kraj Svetitelja, kao kraj roditelja, učitelja, prijatelja – imaš obavezu da ne posustaneš. Da budeš bolji od onog kakav si inače. Da držiš jezik za zubima, npr. Da ne tražiš ništa za sebe – jer ni Sveti ne traži tako nešto. Svete mošti svjedoče živog čovjeka. Onoga koji stvarno ima život. Život koji je darovan, zadobijen i sačuvan. Mošti svjedoče Nebo na zemlji. Čovjeka na tom Nebu, - jer “za njega, vidi, nije zemlja”( Njegoš ). Mošti izviru iz Božijeg Ovaploćenja, Njegove smrti i Vaskrsenja. One su posljedica silaska Svetog Duha na apostole, i vječnog postojanja, ovdje među nama, Svete trpeze Gospodnje.
Nama, dakle, treba Blagodat ( dar iz ljubavi, dar odozgo ), treba nam neprestano Božije snishođenje, da bismo uzrastali u vrlini. Jer čim odstupimo od Izvora Blagodati, hladimo se, drijemamo i tražimo utjehu za srce u zemaljskim krasotama – koje jesu magično lijepe, ali su sve prolazne, i nijesu sve naše. Tih zemaljskih ljepota nema dovoljno da bi ugasile našu žeđ. Što je naše – prolazi i troši se, što je tuđe – otrovno je, a što je oteto, to je “prokleto”. U svijetu bez Boga, mi smo pohlepni i nezasiti samoljupci.
Zato nam je potrebno da se hranimo sa duhovne, beskrvne Trpeze. I zato nam trebaju Svete mošti. Nesumnjive mošti, nesumnjivih svjedoka Božijih. Pred mnogobrojnim moštima svetih u Kijevsko-pečerskoj lavri, jedan monah je rekao: “Ovi sveti su mnogo ubjedljivi”! Kod nas u Crnoj Gori, Sveti Vasilije, slava mu i milost, mnogo je ubjedljiv. I baš zato, pored njega, sa lakoćom i ljubavlju, dajemo sve od sebe. Tu molitva teče, misli su usresređene na bližnje, željni smo vrline i čistote.
Upravo je iz svih ovih razloga, tako vjerujemo, Bog uzeo ljudsku prirodu. Sišao je da nas obodri, i kroz Vaskrsenje i kroz Crkvu, ugradio je Sebe, učino prisutnim u svakom kutku planete. Učinio se prisutnim kao Ličnost, a ne samo kao neka nepojmljiva, tajna i uzvišena sila ili stihija. I gdje god ima hrama, gdje god ima Svetih ćivota – tu je naš podstrek, naš maksimalizam, koji nam ne da, da se uspavamo, i da zaboravimo na Boga i na same - one istinske, prave – sebe.
Ta Božija blizina ima snagu istinske Svjetlosti. Eto recimo, kada nijesmo čistoga, vedroga duha, kad nam Bog nije blizu ( situacija koju npr. opisuju psalmi ), mi se svega bojimo, a posebno budućih događaja ( šta nas čeka? kako će biti? šta će biti? ). Kao da smo u tami ( u adu, što će reći- u neviđelici ), naš život i vrijeme pred nama, postaju izvori straha ( šta ću? kako ću? dokle ću? ). A pri Svetinji, naprotiv, budućnost nalikuje nekom blagoslovenom prostoru ( nekoj posudi ) u koje će Gospod, premudro, izliti – sve ono što je potrebno. I sve će to, šta god da je ( bol, patnja, radost, sreća - nesreća ) biti dobro za nas. A nama je budućnost svakako nepoznata, i tako će, mudrom i pobožnom čovjeku, zauvjek ostati nemoguće, da u svoj sadašnji mir, u svoju sadašnju molitvu, bespotrebno unosi nemir budućih zadovoljstava i budućih, ne daj Bože, nevolja i tuga.
Kad sve ovo prihvatimo, dobijamo smisao onog lista na grani, one kaplje u rijeci, ili recimo orla na nabesima... koji ne znaju sve, ne mogu sve, ali im je lijepo. Kao u onoj, mnogima od nas dragoj pjesmi, gdje Dalmatinac gleda galeba u letu, i pri tom, ne samo što ga vidi, i što se divi njegovom uzvišenom letu, krasoti njegovih pokreta, nego ga, zamislite, i čuje šta govori, i razumije čak, kako galeb kliče da mu je lijepo!
(Autor je rektor
Cetinjske bogoslovije)