Oni koji imaju makar minimalnu nelagodu od momenta kad se aluminijumska grdosija odvoji od piste i krene u visine – a ima li takvih koji to ne osjećaju – svoj strah od letjenja svakako su povećali posle prošlonedjeljnog „zakucavanja” njemačkog „erbasa” u stjenovite francuske Alpe, avionske nesreće čiji je epilog smrt svih 150 putnika i članova posade.
Pogotovo što prvi nalazi istrage ukazuju da nesreća nije rezultat nekog kvara letjelice, nego samoubilačke namjere mladog kopilota, koji je ljude koji su mu povjereni jednostavno pretvorio u kolateralnu štetu pomračenja svog uma. Za to su dokazi snimci ”crne kutije” u završnoj fazi leta, mada, s obzirom na mnoštvo drugih manje ili više uvjerljivih scenarija ove nesreće, puna istina po svoj prilici nikad neće biti poznata.
Avioni su statistički najbezbjednije prevozno sredstvo – mnogo više žrtava odnose automobili – ali je svaki pad aviona ipak povod za globalnu dramu. Tehnologija je toliko uznapredovala da se nesreće proređuju, ali je utisak da u svakoj gine sve više ljudi.
Nedavne avionske tragedije su, štaviše, iskočile iz šablona uobičajenih vazduhoplovnih udesa. Prvo je netragom nestao malezijskih džambo-džet, što je jedan od najzagonetnijih slučajeva u istoriji avijacije, a zatim je, pod takođe nejasnim okolnostima, na istoku Ukrajine oboren još jedan vazduhoplov te kompanije. U oba slučaja stradali su svi putnici i sva posada – njih 537.
U najnovijoj nesreći odmah su eliminisani svi uobičajeni razlozi pada „erbasa” na letu od Barselone ka Diseldorfu: mehanički kvar, teroristička diverzija, greška pilota... I sve se usredsredilo na kopilota, sa zaključkom da je u kamikaze stilu počinio masovno ubistvo, nastradavši i sam.
Riječ je, inače, o veoma bezbjednom i tehnološki naprednom avionu, što će reći automatizovanom (imao je čak i mogućnost auto-slijetanja). Posebnost ovog slučaja je što nije došlo do ”gubitka kontrole”, što se najčešće zbiva, nego je kopilot od kompjutera preuzeo kontrolu da bi izvršio svoju namjeru.
Šta se u tom komentu zbivalo u njegovoj glavi ostaće zauvijek u sferi manje ili više uvjerljivih pretpostavki i pitanja bez odgovora. Kako to da je kapetan napustio kabinu, navodno zbog odlaska u toalet, samo posle pola sata leta, kad je pravilo da posada fiziološke potrebe te vrste obavi prije ulaska u avion. Zatim, ako je kopilot planirao ovakav spektakl odlaska sa ovog svijeta, zašto nije to obavio u prethodnom letu, iz Njemačke u Španiju, nego na povratnom…
Velika rasprava je pokrenuta i o tome da li je, posle one spektakularne diverzije Al Kaide u Americi 11. septembra 2001, pretvaranjem pilotskih kabina u sefove, riješen jedan problem – onemogućeno je da u kabinu uđu teroristi – ali je stvoren drugi, poput ovog: da se u njoj zaključa poremećeni pilot.
Studija američke Federalne agencije za avijaciju (FAA) navodi da je između 2003. i 2012. bilo čak osam slučajeva pilota-kamikaza – ali u malim privatnim avionima bez putnika. Dva, doduše osporena slučaja, da su tako nešto učinili piloti velikih putničkih letjelica starijeg su datuma: indonežanski 1997. i drugi, egipatski, 1999.
Prva mjera poslije najnovije nesreće je da svi primijene američko pravilo da u kabini uvijek budu dva člana posade – ako jedan od pilota mora u toalet, društvo pilotu za komandama praviće neki stjuard ili stjuardesa.
U okolnostima kada je kompjuterizacija dovela dotle da se čitav let programira unaprijed sve aktuelniji postaje novi problem: uloga pilota se svela na gledanje u instrumente. U tipičnom kontinentalnom letu od dva sata, piloti, prema ovih dana iznijetom podatku, avionom neposredno upravljaju samo 80 sekundi!
Neke aviokompanije (i regulatori) pilotima čak zabranjuju da isključe automatiku i preuzmu komande, pa je ukupan rezultat njihova sve manja sposobnost da se snađu u nekoj nepredviđenoj situaciji, kada jedino ispravnu odluku treba donijeti refleksno. To dovodi do toga da u avijaciji najnepredljiviji faktor postaje onaj ljudski. A nauk najnovijeg udesa je da, koliko u motore i ostale elemente aviona, još više treba zavirivati – u glave pilota.
(Autor je bivši glavni
i odgovorni urednik
„Politike’’)
Piše: Milan Mišić