Punih petsto godina (od 14. do kraja 19. vijeka) smrt koja bi nastupila nakon naglog gubljenja svijesti nazivala se apopleksija. Riječ je grčkog porijekla i podrazumijeva "napad izdaleka". Danas, u medicini, svako fatalno krvarenje unutar organa (poput mozga, srca, pluća) uz naprasan izostanak svjesnosti podvodi se pod apopleksični napad... ili poznatije: infarkt ili kap.
Međutim, početkom dvadesetog vijeka, termin više nije isključivo rezervisan za pomenuta stanja... nekoliko filozofa počinje da obmotava neke potpuno drugačije vitalne namotaje vunicom od apopleksije. Ljudi koji su dovedeni na rub nervnog sloma, iziritirani do obnevidjelice, eruptivno bijesni i prožimuće ljuti zadobiše etiketu apoplektici. Nešto što u našim rječnicima još nije aktivirano.
Dugo je psihologija na ovakav tretman glupo ćutala, smatrajući da takvo stanje već ima svoje ime - afekat. Umiješali su se profiličari, voljno objasnivši da afekat podrazumijeva nekontrolisanu sekvencu neartikulisanog, često destruktinog ponašanja koje, za razliku od apoplektične ljutnje, ne traje dugo. Kad su se uvjerili u razlike započe tranzicija i u psihologiji... Nemali broj instituta prihvata termin kao fjurioznu stavku (stepen iznad bijesa) pa počeše da se dovijaju radi li se o nečemu što bi trebalo tretirati medikamentima, i šta ako se ispostavi da je u pitanju normalna reakcija, a ne patološka kategorija? Trebalo je sve podrobno ispitati... nadgledati primjere, te pomno bilježiti svaku spontanu promjenu. Tako i bi. Punih trideset osam godina trajalo je plekanje u živote odabranih grupa pojedinaca gdje su posebno osjetljive kategorije duša puštane da dožive iscrpljujući bijes... koji bi neke koštao života. Rezultati su objavljeni 2013. godine i, očekivano, porazili planetu. Naime, radi se o patološkom stanju koje insistira na tretiranju, istodobno, ispostavilo se da je riječ o pojavi koju većina ljudi danas samostalno preživljava, usamljeno tegli. Uključujući i vas koji ovo čitate.
Apoplektici nastaju, ne rađaju se. Srdžba koju nose temelji se na dugogodišnjim naslagama nezadovoljstva i neispražnjene ljutnje. Nemogućnost da reagujete (poravnate stvari) u vrijeme kada su i počele da vas iritiraju dovešće do nesagledivih provokacija unutar uma. Okidači mogu biti razni: posao, porodica, brak, škola, okolina, prijatelji, neprijatelji... I, što se mora naglasiti, do apopleksije vas dovode isključivo druga lica, ljudi s katranom u očima. Ona je kopile koje pojedini naprave vama. Bez mogućnosti abortusa.
Budićete se s mentalnom bukom, jutra će vam započinjati sklupčanom nervozom podno vitog rebra, bićete kivni na najrođenije... u glavi ćete zorom voditi raspravu sa svakom osobom koju poznajete. Nakon nekoliko sati zamaha ljutnje zaći ćete u poziciju straha - bojazni da će vas neko baš tada ugroziti. Tokom ostatka dana gorak utisak "proganjanja" će se donekle smiriti... posustaje predveče, da bi ga zamijenile loša slutnja i nemiri. U krevet se odlazi s tugom ili malodušnošću... obje se sklupčaju pod jastuk. No, ni tada niste potpuni apoplektici. Ona je sam vrh grdne planine. Poslednji stupanj u skali. Trenom kada na sasvim sitnu stvar prasnete, ujedno zanijemite od kuljanja bijesa, znajte da ste dušom udarili u tavan. Tada je bolje da počnete da trčite, skačete, šamarate zid, grebete zemlju, nego da ostanete nemušti faktor koji dreždi ko strašilo na mjestu zločina. U suprotnom, neko, uključujući i vas, neizostavno strada.
Često sam kod drugih primjećivao siptome duševne apopleksije. Često se odnosilo na najbližu okolinu. Tada ćutiš, ne pokazuješ prstom na krezubu babu. Ne smiješ da im skreneš pažnju na zjapeću ranu... da je noktima ne počešu i zagnojave. Tada predlažem da neosnovano ogovaramo, da pljuvamo po nemiloj svakodnevici i psujemo, i te kako sočno zapsujemo. Da, u prvih desetak minuta čeljadetu možda bude loše dok riječi kuljaju, ali nakon pola sata lajanja na podzemlje i zvijezde nastupa momenat od nekoliko dubokih uzdaha. Tako lijepih, dubokih uzdaha. Osjetim da je biće udahnulo iz jezgra onog vremena kada disati nije bilo kadro. I prvo skidanje lošeg loja je završeno. Sa ostalim naslagama ne znam kako... Možda je rješenje u konstantnom trčanju?
U svakom slučaju, za sve vas koji patite, ili ste na pragu nečeg što uvodi u apopleksiju jedan iskren savjet... Kad god, i u čemu god se našli, prethodno dobro učitajte okolinu sa svim detaljima, prije nego se u nju učitate.
Tajna je u promišljanju, nikako u naknadnom razmišljanju.
(Autor je književnik)
Piše: Milisav S. Popović