Mladi srpski naučnik je prije nekoliko dana, na skupu posvećenom Dejtonskom sporazumu, u zaključku izlaganja postavio pitanje zašto posle brojnih spomenika podignutih Franji Tuđmanu širom Hrvatske i muzeja posvećenog Aliji Izetbegoviću - usred Sarajeva - u Beogradu makar jedna ulica ne ponese ime Slobodana Miloševića.
Naizgled besmislen predlog. Slobodan Milošević je vodio srpski narod u vremenu opšte propasti. Za tu tragediju veliku krivicu imala je i njegova partija, a posebno on i grupa ljudi oko njega. Oni su nepogrešivo kasnili i nedostatak strategije zamjenjivali političkom vještinom i popularnošću. Miloševićev režim ostao je talac propale jugoslovenske ideje i neuspješnog modela samoupravnog socijalizma. On je posredno ili neposredno bio uključen u vođenje ratova, koji su se svi osim jednog završili porazima, a i srpske vojske su tokom njihovog trajanja činile zločine. Milošević nije samo vodio rat štiteći Kosovo i srpske zemlje, on je bio sukobljen i sa svim srpskim tradicijama i ustanovama koje nisu nastale u socijalizmu – smetali su mu kako srpska crkva tako i srpski grb. O Miloševićevoj demokratičnosti da i ne govorimo. Nije falsifikovao samo izbore u Srbiji već i u Srpskoj Krajini. Uhvaćen, on je 1997. i 2000. morao da prizna volju naroda uz nemušte izgovore. Kako slaviti Miloševića danas, kada su pristalice njegovog režima odreda glasači stranaka za koje su Tadić (kao predsjednik republike) i Koštunica (kao premijer) postali desni ekstremisti?
Ovako postavljena Miloševićeva uloga ipak predstavlja jednostrano tumačenje. Naime, istina je da šovinistički državotovorni pokreti u Sloveniji i Hrvatskoj nisu nastali zbog Miloševića. Albanci su imali više prava u Srbiji, nego danas u Makedoniji, ili što ih uživaju Srbi u Crnoj Gori i Hrvatskoj, pa ipak nisu zajedno sa srpskom opozicijom pokušali da izbore veća prava. Srpski narod je posle Bošnjaka/Muslimana izašao kao najveća žrtva iz ratova. Tranzicija mu nije donijela punu demokratiju, pravdu gotovo nimalo. Onome ko je upoznao Čedomira Jovanovića iz 2015., Marko Milošević iz 1998. ne čini se više toliko crn. Konačno, tačno je da su Miloševićevi poslušnici komandovali vojskama i policijom koje su ubijale i civile, ali je istina i da su oni za to osuđeni, a ubice srpskih civila danas čine vođstva vlasti i opozicije u divljoj paradržavi pod nazovom „Republjik Kosova“. Miloševiću je pritom za sasvim očigledne i dokazive zloupotrebe i zločine neuspješno suđeno u Srbiji, dok su u Hagu nesposobnost, korumpiranost i zloća dijela sudija i tužilaca učinili da on potpuno porazi taj, nažalost, politički sud i još ispadne žrtva jednog u svojoj suštini pravnog ubistva.
Treba li Srbiji spomenik za čovjeka koji je propustio da pođe putem obnove i promjena, koji se stidio naše nacionalne prošlosti, koga su nespremnog snalazile krize, koji je propustio da integriše Kosovo u Srbiju, koji je na trulim jugoslovenskim osnovama čuvao zajedničku državu sa Crnom Gorom... Koji je isprva, sve dok nije počeo rat, podržavao pogrešne političke snage u Hrvatskoj i Bosni, koji je sticajem okolnosti doprinio Dejtonskom sproazumu, ali je saučestvujući u „Oluji“, Erdutskom, Kumanovskom sporazumu, žabljačkom ustavu... suštinski izdao svoj narod i prodao državu?
Ako žele da sačuvaju slobodu i demokratiju, Srbi će morati da u zaboravu pronađu državotvorce koji su devedesetih branili srpsku slobodu. Za razliku od ostalih naroda, mi posle svih suđenja imamo najmanje šanse da ih pomiješamo sa zločincima. Tu su Nikola Koljević, general Slavko Lisica, narodni heroj Milan Tepić...
Britanci su Kromvelu dali ulicu srednom 19. vijeka – on je bio kraljeubica, uspostavio je krvavu republiku u kojoj ga je na čelu države naslijedio sin, donio duboke i teške podjele... Ipak, predlog da jedan drum koji je danas usred Londona ponese njegovo ime dao je lično princ Albert, suprug kraljice Viktorije. Istina, Kromvel je, za razliku od Miloševića, vjerovao u nešto uzvišenije od svoje porodice i ideologije koja je umrla sa drugim čovjekom. Takođe je istina da je Kromvel dobio ovu počast dva stoljeća posle smrti. Danas ima i spomenik ispred parlamenta, ali su ga savremenici ubrzo posle smrti izvadili iz groba i objesili...
Vrijeme Miloševićeve rehabilitacije će možda jednom doći. Vjerovatno onda kada naš svijet većinski odbaci demokratiju koju je ovaj prezirao i gazio. Jednom kada Republika Srpska, jedini uspješni nacionalni pokušaj u kome je nekako učestvovao, postane nezavisna i mnogo uspješnija nego što je danas... Ja sam se protiv Miloševića borio upravo u uvjerenju da je njegov rad štetan po nacionalne i državne interese. Nisam bio za to da se objesi – ni živ ni mrtav – ali ne bih želio ni da živim u „njegovoj“ ulici.
Vrijeme i istorijski razvoj učinili su da Milošević za mnogo toga dobije amnestiju, a za ponešto bude i rehabilitovan. Kako će vrijeme ocijeniti Đukanovića? Ima li ičega što je ovaj postigao osim što se održao na vlasti bez obzira na cijenu? Državnu nezavisnost nije donio. Mi smo oborili Miloševića jurišajući na policiju i kličući srpskoj slobodi. S nama su se borili i oni koji su mrzjeli Srbe i željeli da nad nama uspostave strani protektorat. Bez slobode i demokratije, uvjeren sam, nema ni nacionalnog interesa, mnogo su nam zla ovi otpadnici posle nanijeli, ali su veći problem bili korumpiranost naših demokratskih vođa i Miloševićevo političko nasleđe. Srbija nije propala – naprotiv. Šta je Đukanović učinio od Crne Gore kada dio naroda može da vjeruje da će ona propasti ako taj politički dinosaurus ode u istoriju?
(Autor je istoričar i
docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)
Piše: Čedomir Antić