Piše: Mihailo Medenica
Počelo je kao čuvena igra detekcije iz još čuvenije "Kviskoteke": "Osoba A, predstavite se!"
- Ja sam Bil Klinton, bivši predsjednik Amerike i jedan od najvećih zločinaca u modernoj svjetskoj istoriji!"
- Osoba C, predstavite se!"
- Ja sam Ćamil Duraković, predsjednik Opštine Srebrenica, i ovaj u sredini mi dođe pet miliona eura, a ja njemu još koju kamenicu!"
- Osoba B, predstavite se!"
- Ja sam šta god drugari s lijeva i desna hoće da budem, nije problem, svega mi, s tim što se Srbija saginjati neće, a za Srbe ćemo se dogovoriti, nije frka!"
Potom je preraslo u nešto nalik bofl "Parovima": Klinton je djelovao kao Zmaj od Šipova koji se napokon dokopao mikrofona samo za sebe, naš veliki vođa ličio je na Acu Diskreciju, a Duraković jednako kao Ćamil Ajfon, nedostajali su još samo Milomir Marić sa pitanjima na koje sam odgovara i Lepa Lukić da po stoti put ispriča svoju životnu priču.
Međutim, onda se zakuvalo, premijer je iz pozicije inferiornog prešaltovao u "četvrtu" i svima održao predavanje, počevši s tim da mu nije bilo baš prijatno da prelomi i sjedne da razgovara s čovjekom koji je naredio bombardovanje Srbije još dok je on bio ministar informisanja, ali je shvatio da zarad boljeg sjutra mora da razgovara sa svima, baš kako mu je naloženo, ovaj, sugerisano iz prijateljskih centara moći i najboljih namjera za Srbiju, s obzirom na to da se kao država vodimo ko lice s posebnim potrebama kojem je potrebna njega, vodič i patronažna sestra zarad mijenjanja pelena.
Potom je uslijedio već čuveni govor, efektniji od Martin Luter Kingovog, u kojem je i Aca Diskrecija objasnio da ima san, s tim što se uvijek probudi u znoju i vikne: "Neeeeeee, Vojo, nisam ja, majke mi, Toma je!"
- Svi smo griješili u mladosti, ali znate kako kažu: "mladost – ludost", pa ne treba uzeti za zlo nikome od nas šta smo govorili, mislili, činili i vjerovali prije 20 godina, jer to bi bilo jednako kao da Rasimu Ljajiću kažete kako više nije zaštićen podstanar u vladi, što je, realno, i glupo i nemoguće!
Dakle, umio sam svašta da kažem, vjerovao sam pogrešnim ljudima, služio jednom kalfi iz Batajnice koji danas služi meni, ali to je bilo, već pet godina sam čist, ne prijetim više nikome osim svom narodu koji je, fakat: ološ, neradnički, retrogradni, vazda gladan i nezadovoljan onim što ima, a ima mene za razliku od nekih koji imaju sve što im treba, ali su duboko nesrećni u tom blagostanju, jer nemaju nikog ni nalik meni!
Stari Aleksandar Vučić ne postoji! Nema više onog koji je Klintona optuživao za ratni zločin i prijetio hapšenjem čim ga ugleda, jer i gospodin Klinton je imao svoj san kao i svi mi, i to moramo poštovati!
Moramo poštovati svačije pravo na drugačije mišljenje, makar ono bilo želja da nas nema, da Srbija ne postoji, ili postoji, ali kao džepno izdanje, slikovnica eventualno, no to su mišljenja koja smo spremni da prihvatimo i razgovaramo o njima, mada Srbiji niko ne smije da prijeti, ako se prije toga ne dogovorimo: kad, kako, koliko i zbog čega?!
Sa svakim sam spreman da razgovaram, ali malo koga čujem, no važno je razgovarati pa zato i primam građane u cik zore, vole da pričaju a meni zaista nije teško da se isključim i klimam glavom ko one mrdalice što se prodaju kod Kineza...
Suština je u dijalogu, zato često sazivam konferencije za štampu kako bih vodio monolog, ali smo osuđeni na suživot i zbog toga moramo naći zajednički jezik, iako smo izložbom "Necenzurisane laži" pokazali da su neki i previše pustili jezik u Srbiji i da im je bolje da malo zaćute, jer ćutanje je zlato, ili barem Zoran Babić!
Ovdje sam jer želim mir u regionu; poklone od Deda Mraza; da se pod hitno pronađe lična karta mog brata; budem prvi Srbin koji je blagoslovio Mjesec da hoda po njemu i to bez zaštitnog odijela, jer smo osim povećanja BDP-a uspjeli da smanjimo i inflaciju i gravitaciju na istorijski minimum; da se čovjek iz vrha gradske vlasti odgovoran za Savamalu sam prijavi kako ne bih opet sazivao konferenciju za štampu i nagovijestio mu da znam da je on ali neću da kaže ko je jer nikad nisam bio drukara; da ne preskačem Vulina na otiraču svakog dana, ali ponajviše želim mir, rekoh, zato i radim sve da uvijek bude dovoljno tenzije!
Evo, mogao sam lijepo da podržim referendum u Republici Srpskoj, što mnogima ne bi dalo povoda da danas slobodno kidišu na nju ko bijesni psi, ali sam promislio i shvatio: "Pa, gdje je tu zabava, onda?!"
Mogao sam da učinim mnogo manje ustupaka Tačiju, ali onda bi možda nešto i oni popustili srpskoj zajednici na Kosovu i Metohiji i šta onda?!
Šta da radimo s njima tad kad ni sad ne znamo šta bismo, osim da ih sabijemo u taj kućni savjet zvan Zajednica srpskih opština, koja će imati velika ovlašćenja i čak svog poštara!
Sve sam to mogao, ali nisam, jer rekoh već pet godina postim na "Beogradu na vodi" i osjećam se sjajno!
Jedva čekam da se vratim u Srbiju i narodu prenesem utiske sa ovog sastanka i suštinu njegovog značaja koji će uvidjeti za najkasnije dvije godine, od sledeće Olimpijade, jer bi sve prije toga bilo nerealno, a ja takva obećanja ne dajem, samo ih izgovorim i zaboravim na njih!
Još jedanput hvala što ste me pozvali, sa zadovoljstvom ću i sledeći put doći kad me natjeraju, ovaj, kad se ukaže prilika!
Sad bih vam obojici nalupao šamare, ali nisam više taj, no to ne znači da ne smijete vi meni, jer ja ću hrišćanski okrenuti i drugi obraz, svog naroda, razumije se!
Sve je to ološ neradnička! Daš im srednji prst u predizbornoj kampanji, a oni bi ruku, cccc..."