Nikada nisam čuo da se neki vlastodržac povukao čak tri puta... Bogata istorija čovječanstva pruža tako mnogo čudnovatih, bizarnih i raskošnih primjera, ali onaj u kome vi živite nije dosad viđen. Čudo je bilo kada je vladu o prepustio Vujanoviću, ali je svoje srpske saveznike (koje je bio obmanuo da ne mrzi sve njih nego samo Sloba) obavijestio kako ionako sve sâm radi. Posle se povukao predajući vladu Šturanoviću, kasnije Lukšiću i konačno, evo vidimo, Dušku Markoviću. Nije to čudo: Marković nije samo vrhunski policajac već i najveći vojskovođa među Crnogorcima posle Cezara i Jove Kapidžića... Pobijedio je vojsku šatora i spriječio državni udar preko „Pink M“. Kakav je to diktator koji je sebe smijenio tri puta češće nego što mu je to dosad učinio narod? To možda nije tiranin, već jedan dobrostivi gospodar koji je stidljiv kao djevojka i ne bi se miješao u državne poslove da ga narod tako eksplicitno i većinski, ali i dosadno i naporno ne podržava. Ne bi on nikada trošio svoje dragocjeno vrijeme i žrtvovao više od pola života na vlast koja mu je donijela samo neprijatnosti, muke i odricanja da mu na srcu nije država. Ali pošto je on država (odbranio ju je i od Srba koji u kulturnom pogledu čine 70 odsto građana Crne Gore i od malih zelenih kojima je pokrao ideologiju i poslao ih u Tuđemile da srpskom arhontu Vojislavu objasne da je Crnogorac iz njihove zemljice Duklje), on u stvari danas brani narod od sebe. Poput mudrog Solona, koji je bio reformator, a da nije znao za brži brod od jedrenjaka, nije imao bebu, niti je razgovarao sa žapcem (bio je to jedan dosadni Grk koji nije imao veze ni sa mitologijom, ni sa korupcijom), Đukanović bi htio da ode od tog nerazumnog i u suštini pokvarenog naroda. Da pruži priliku nezavisnosti i besmrtnim institucijama koje je uspostavio da malo zažive i učvrste se... Da pokaže da je Crna Gora jedna državetina viša i starija od pojedinaca – ko god on bio... Ali ne vrijedi. Narod mu ne da. Ta tiha većina poštenih i radnih ljudi. Oni koji su znali da se prilagode, razumiju ključne riječi i njihovu namjenu, smjenu i zaborav: „Jugoslavija“, „srpstvo“, „demokratija“, „ravnopravnost“, „Evropa“, „nezavisnost“, „neprijatelji“, „gospodar“... Ne daju mu da makne, a kamoli da siđe sa vlasti.
Nije tačno da bi tiranin na kraju svoje strahovlade možda poželio da siđe sa vlasti, ali to više ne smije. Ksenofont je pogriješio. Milo ili nije tiranin – što je naravno apsurdna tvrdnja koju on stručno i naučno svakodnevno opovrgava. Ili tiranija više nije ono što je nekada bila. Danas je moguće tiranisati uz pomoć stranih medija (onih iz Srbije, recimo), pomoću saveznika iz SAD ili EU, pomoću novca i obmane... Tek na kraju tu je Duško Marković da zarati sa nezadovoljnom narodnom većinom, a ako se ista oružano pobuni valjda će se naći koji avion da im pokaže da SAD umiju da ratuju i pobijede...
Ali, zasad, Đukanović najveće muke ima sa onim dijelom naroda koji mu ne da da ode.
Ode on, već je dvaput uteka’... Ali je morao da se vrati. Ne zbog Crne Gore - jer za nju nema brige – već zbog Crnogoraca koji se brinu. Jer za sve Crnogorce na vlasti, od kneza Danila do kralja Aleksandra Prvog Ujedinitelja, opasno je kada odu u inostranstvo. Mnogo su bezbjedniji kod kuće i na vlasti. U stranoj zemlji mogu da ih zadrže ili ubiju. Kod kuće, od „Bombaške afere“ do slučaja Osame bin Dikića, svaka zavjera je manje opasnost, a više podsticaj i nova šansa za vlast.
I tako Đukanović odlazi... Jedni kažu da će se dogodine kandidovati umjesto lažnog predsjednika Filipa Visokog. Moguće... On je jedan tako fini gospodin koji ne bi na potpis zaposlio ni 2.000 građana, a kamoli se kandidovao sa mjesta premijera. On je sada, poput onih drevnih predaka Crnogoraca starih Rimljana, u bijeloj togi kandidature. Narod ga neće prepoznati, samo su njegova djela važna. Po djelima, stasu i specifičnom izgovoru jednog glasa možda bi ga neko i mogao prepoznati. Po svemu drugome, on je obični narodni čovjek. Zna on pošto su mlijeko i hljeb, kako izgleda kupovati novine na ulici, čekati u redu u banci... I kamo sreće da ga ne zovu više. Jasno je njemu da Crnoj Gori više ne prijeti nikakva opasnost. U Srbiji nema više Miloševića, a ni Mila za izvoz i instalaciju u inostranstvu. Mogao bi da se odvoji od teškog zaduženja i posveti privatnom životu. Zapustio je svoje izvorno zanimanje... Koje je, koje je... Davno je bilo, ali naradio se. U krajnjoj liniji, zna on sudbinu velikana u penziji: mogu da se bave pravom, da se njima bave pravnici, da nose kutije, voze auto, rade kod brata (koji nema firmu)... Sve je to odavno objasnila jedna druga, mlađa i perspektivnija, naroda žrtva i mučenik po imenu Aleksandar Vučić.
Možda je ipak bolje da se kandiduje ponovo. Odavno je pala knjiga na dva slova. Filip se navladao, a kad nema nikog drugog... Takođe, zna on kolike opasnosti u budućnosti sigurno čekaju Crnu Goru. Jedva ju je odbranio od srpskog puča, a sada pominju nekakvu komisiju OEBS-a... Konačno, u Crnoj Gori zaista teku i med i mlijeko, ali šta će još jedan da nosi kutije ili čeka u redu u prodavnici.
Svako radno mjesto treba čuvati.
(Autor je istoričar
i docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)
Piše: Čedomir Antić