Tanke i oštrog toka, pravednima za dušu, živima za gašenje žeđi prije ere buster stanica i plastičnih crijeva od pola cola Piperima su žive vode bile važne taman kao okućnice. U knjizi Utočište (Partizanska knjiga 1985.), u odjeljku Žeđ, dr Vasilije Marković zapisao je legende o devet živih piperskih voda. Po principu kako su to radili glosatori prenijeću zapisane legende koje su nadjačale vrijeme u kojima Šumet, Studeno, Dubovik, Odim, Smrdan, Močila, Brajalovica, Gradac i Korica žive mitski život bez cijene, na ljetnjim vrelinama jedva se probijaju kroz cipitor taman kao mlaz rakije...ali nikad nijesu stale, nijesu iznevjerile. Ako ni sa jednog od ovih izvora nijeste makar jednom orosili grlo i kapi pustili da se slivaju niz dlanove, pronađite ih i učinite to. To su životni eliksiri. Po sopstvenom senzibiltetu, prateći ličnu žicu nađite neku za sebe i nazdravite.
Šumet, ili voda brata i sestre, svečanost je među živim piperskim vodama, kaže Marković.
- Čeznući za srećnijim zemljama, pipersko pleme pritisnu planinu Kamenik, odakle pogled stražari. Na ovom pohodu ponikoše zađevice. Lužanski dijecez Makoč naumi da ih se ratosilja. Sačeka predvodnike izdiga na sredoskraći između Mnogobožačke gomile i tvrdog Cipitora, ugrabi dvoje od njih -brata i sestru, i zazida ih na proplanku ispod kamenog vala. Oni, moreni žeđu, dugo jektahu moleći i nebo za kap vode. Kad brata skoli prituga od sestrinih suza i preklinjanja, dosjeti se noža križača. Poče kopati zemlju i grot ispod sebe. Prože ga tračak studeni čim vrhom sječa dodirnu kamen. Voda izbi u času kad sestra ispusti dušu. Brat usni ljubičice. Od sestrinih suza docnije, pored manastira, provre Gospođina voda. Od tada piperski narod, pri svakom izdigu svraća na ovo mjesto, doziđuje uzane ulaze do česme i osluškuje zahvatanje vode, koju nazva Šumet – kaže legenda.
Studeno, voda vila i djevojaka.
- Noću se u njoj kupale bjelogrlske vile, raspuštenih kosa, a jutrom leckave i nasmijane djevojke. Samo bi o međudnevnici razodjenule tanke košulje, znajući da će tako domamiti srne, čija ih plašljivost čuvaše od iznenadnih dolazaka. Poviše česme, obrastao u mahovinu, živio je ban lužanski, čegrstan i škrt čovjek. Osjetljiv i lak na snu, riješi da ih krađom košulja odvikne od ulazaka u vodu i ciktavih kupanja. Nije uspijevao-za mladosti, a kad ostari umoli boga Peruna da vodu usahne ili ostudeni toliko da se vile i djevojke ne mogu u njoj pljuskati i kupati. Voda ne presahnu, ali silno ostudeni da je vile od tada ne pohode. Kapetan Nikola sa bratstvom zapisa da 1885. godine vode Studenog obzida i izvede na tri okna. Ko je nasuprot lica vode postavio velike kamene ploče i nad njima odnjivio tri krupna brijesta, još se nije doznalo – zapisana je legenda.
Dubovik, na Zadolju će vam reći to je voda ranjenika, pastira i duhovnika. A legenda o čudesnom istočniku počinje tako da se „uoči svakog Marča mještani okupe na sjednik oko vode i prisjete priče o jarcu Listobrstu”.
- Pastir, zaokupljen i uznemiren nestajanjima svog jarca predvodnika, namjeri se na crkvenjake. Ovi mu nasoče da o varopeku viđaju nečijeg brstoroga kako iz obližnje ritoline izlazi, mokre brade. Sjutradan pođu kradom za njim, a kada su prišli bliže, jarac preplašen iskoči. Kosijerima razmakoše živicu i ugledaše čudesni istočnik. Nasta opšta radost i blagosiljanje. Desi se to sušnog ljeta 1858. godine kad voda bi potrebna za ranjene povratnike iz Grahovačke bitke. Ta godina i osta uklesana na kamenom čelu česme dubovičke. Obzidu obnoviše i imena urezaše 1935. godine braća Risto, Miloš, Petar, Savić, Đorđija i Milo – piše u „Utočištu”.
Odim, Piperi je zovu voda zlog brata.
-U neko doba nastaniše se tu čudna braća Janik i Odim. Janiku nije bilo do loze i imanja. A šta da pomaže bratu gradnju vodenice u toj vrleti gdje jedino zimi navru potoci sunovratom? Željan razgovora u oba svijeta, poče da podiže utvrde i gradi suhomeđe bogomolje po toplim pećinama. U primisli da ga odvrati od uzaludna posla, Odim je noću tajno rušio Janikovo neimarstvo. Opazi to Janik, ne izdrža toliki zazor, i kad napravi ćeluju sa plavim vratima izriče tešku kletvu: „Ako i ovo što sam stvorio oburdaš, moj brate Odime, neka na mjestu gdje kosti ostaviš poteče zla i teška voda, koja bi sjećala na tvoju zlu ćud”. I bi tako. Janik stiže pod starost da obzida vodu. Ispod točila stavi izdubljeno korito od hrastovog debla. Stravljen potmulim škrgutom koji kao da dolazi preko kostiju skameni se nadomak vode. Piperski narod koristi ovu strminu za počivalo – kaže sačuvana legenda.
Smrdan, drugo ime joj je voda podzemne naravi, a po karakteru jedina piperska voda bez cijene. Dok druge vode teku, na nju niko ne misli. Po legendi, pak, ostala je živa i za najviših suša, „kada se zmijske košuljice pomame, i samo u takvim prilikama o njoj dobro govore pomažući smokvinim listkom njen ulaki brč”.
- Jednog dana odnekud tu banu stogodišnja ostalica, koja reče da se zove Miruna, po majci Jekina. U početku pored briždavog izvoričića spravljaše crepiće od ilovače, crepulje i testije za nekakvu svoju zemunicu, a kasnije se proču po gašenju ugljevlja u nenačetoj vodi. Niko nije otkrio šta znači njeno mrmorenje „pršte oko vodeno te pogasi vatreno i zanese uročno...”, ali se zna da je razgratnjem modre ilovače od izvora otjerala beča, blavore i drugu sitnu neman, očistila vodi korito i nazvala je vodom svoje duše. Iščiljela je pripovijedajući da je Smrdan čudalesna voda koja se noću tri puta mijenja a svaki gutljaj nenačete vode vida kostobolju, majasil i zaduvu, a može izvidati zavisnicu, čak i prometnute. Narod povjerova. Kruto i stameno obzida ovu vodu, ali tek 1899. mnogo sušne godine – zapiasana je legenda.
Močila, to je voda odmetnika, komita, bratoubica, švercera duvana, opijuma i dragocjenih metala. Po legendi odmetnik Močilo dugo je samovao u gustom omaru, a žeđ ga popadaše bijelom pjenom. Kad umisli da će ga sasvim umoriti, uspravi glavu da uzme želju od svijeta, da još jednom vidi napušteni zavičaj.
-Skoro na dovik, iznad starog drijena ugleda pticu kako lepeće krilima i kadšto kljunom tare perje. Uspentra se nekako onamo, ispod trorogog kamenog kuka, i u busenju odoljenja ukaza mu se bljeska vode. Čuvari sela i polja, privučeni pljuskanjem nađoše ga kako golim rukama dubi vir i moči svoj dugi perčin u nadošloj vodi. Po imenu vode, izgleda da je ranije grijehe okajao. Vodu Močila, iza jednog rata, obzidaše i cementom do polumente zasvodiše zarobljenici iz neke pruske vojske. Samo radi inata ne ostaviše zapis o godini kada robovaše i pročelje česmi dotjeraše – kaže legenda.
Gradac, voda odbjegle nevjeste.
-Jednom, od nejaka muža i zlih djevera odbježe tek dovedena nevjesta. Cio dan hodila gorom i bogazom tražeći put kojim bi se vratila svome rodu. Pritisle vrućine, nevjestu mori žestoka žeđ, a vidi ne odmiče daleko. Gromada noći primiče se, a ona nezbrinuta. Obrete se na kraj polja, gdje su u branjevinjama sadijevani stogovi sijena. Na slomljenim prstenu uhvati poslednji sunčev zrak i potpali najveći stog. Visoki plamen pomože joj da krene prema vijencu stijena. Naiđe na ogledalce šumske vode, prileže i poče žudno piti dok vidje svoj lik. Mještani koji su gasili sijeno čuvši vrisak otrčaše tamo. Nevjesta se izvede iz svijesti i prosu priču o Đevič gradu čija se vrata otvaraju pred navjesnicama. Ovu vodu 1898 obloži klesanim kamenom opštinsvo radećko, a navce kako urezaše na četvrtastoj ploči dade Mirko Radovanov – zapisana je legenda u „Utočištu”.
Ljiljana Minić


Voda orla i bijelog konja

Za izvor Korica, u Zavali, legenda kaže da je izvirala nekad pod vrhom Varde, ali presahnu kada se u njenom slapu utopi jedno dijete starog stijenskog kneza Vasilja.
Odlutala je, jer se u oblak pretvorila, a oblak predvođen orlom zaplovi prema jugu. Za njima poletje bijeli konj, koji u mahnitom sunovratu zakači nekakve urvine zmijskih bedema, gdje se namah stvori lokvica zvana Medunac. Zaustaviše se u neposrednoj blizini. Orao udari kljunom u korijen košćele, te na tom mjestu izbi mlaz klobučave vode koja je sve više rasla. Odjednom u toj vodi nestaše orao i bijeli konj, a oblak okrete prema Vardi. Vidjevši ovaj prizor, kaluđeri obližnjeg manastira Podliše, iščezoše za najvećim preslom, odnijevši samo vodijere iz bogate riznice. Vodi put privedoše i kameno točilo urediše složni žitelji sela Zavala 1864. godine. „Ukras buđenja provri koritima/potom dugo tihne brzak za valom/i vedrih čula brušen nakit prima” stihovi su Vasilija Markovića posvećeni graničnoj piperskoj vodi.


Rasuti đerdan Brajalovice

Brajalovica, „osmijehom kristala što nas kroti”, voda rasutog đerdana izvire iznad same Liše na stijenskom zborištu.
– Bi ljeto i jara kakva se ne pamti od smrti cara Dukljana kada vedra pastirica Gorinka, napasajući stado u Kameniku, sama siđe u golubiju jamu po sniježnu grudu. Nikada se nije vratila, a pored dotrajalih stuba od pruća i debala, gdje se petnjik račva prema jami bezdanici, nađen je urivak i minđuše sa tri jagode. Mnogo godina kasnije, iznad Drezge, pristav koji je služio kod njenog oca naiđe na rasute staklena zrna đerdana. Skupljajući zrno po zrno, dođe do briždavog procijepa ispod granatog nara gdje se kotrljaše krupno, granulovano zrno. Povuče tanušni končić i ukaza mu se ključ vode. Ovu najpitkiju pipersku vodu obzida, za dušu inokosni pristav Radosav godine 1890 – zapisana je u „Utočištu” legenda o Brajalovici