-„Putovanja vas prvo ostave bez riječi, a onda vas pretvore u pripovjedača”, misao je Ibn Batute (1304-1369) ako je vjerovati internetu. Ali, ko god da je rekao, kao da je mislio na postavku akademskog slikara Rada Vujačića „Putovanja”, koju smo nedavno imali priluku da vidimo u Umjetničkom paviljonu. Vujačićevu postavku činili su radovi započetom na „putovanju” 2010. godine, a koje traje i danas, 38 stanica – slika kod kojih se mogao zaustaviti posmatrač, a koje nisu samo ovozemaljske, već nas je slikar uveo i u kosmičke prostore, izvan Zemljine atmosfere, izbacio kao satelit u orbitu.
– Rođenjem čovjeka počinje njegovo putovanje. Nepoznati prostor u kojem se našao tek treba da bude istražen i taj isti prostor biće njegov dom dogod je živ. Razlika između putovanja kroz život i putovanja kroz svemir skoro da i ne postoji. Sve životne zagonetke koje će se desiti i koje se dešavaju, nepoznata budućnost koja se samo naslućuje, inspirisala me je da počnem da razmišljam o čovjeku kao putniku. Onda sam ga obukao u kosmonautski skafander i poslao na put – priča slikar Rade Vujačić za „Dan”.
Crnogorska publika dobiće priliku da ponovo vidi njegove radove u julu u galerija Buća u Tivtu.
●Ima li Vaš kosmonaut i odgovarajući svemirski brod?
- ,,Životi brod”, kojim upravlja kosmonaut, sastavljen je od svih neispunjenih obećanja neuzvraćenih ljubavi, prividne sreće, pogrešnog izbora, i ne izgleda siguran za to dugačko putovanje. Kao što je život nepredvidiv tako je i kosmonautov brod nesiguran, svakog trenutka može da se raspadne, i to je ono što drži atmosferu i na slici i u životu.
● Čini se da u kreiranju atmosfere Vaših slika veliku ulogu igra prostor, koji je jednako akter kao i kosmonaut, ili kada prikazujete bezlične portrete, ili čovjeka zagubljenog u šumi, nekoj gradskoj deponiji…
- Prostor u kome se razvija čovjek kao ličnost je bitna stavka u mom prikazu, isto kao što je veoma bitna stavka u čovjekovom duhovnom i fizičkom razvitku. Prostor u kome ja stvaram mnogo je uticao na moj rad. Taj atelje, o kome neću ovaj put mnogo govoriti, više je deponija, nego atelje. Ipak, zahvalan sam lošim uslovima i lošem enterijeru jer su me podstakli da stvaram. Prostor je uticao na moje ponašanje, na moje zdravlje, na moj izgled, i na kraju na moju misao. Zahvalan sam promaji, zahvalan sam hladnoći, svim odbačenim stvarima koje su me okruživale u tom prostoru, jer sam sa svima njima imao „razgovore”, ponekad loše a ponekad dobre, i čini mi se dao im novi život prebacivši ih na moja platna. Duhovni nemir koji je proizašao iz nezadovoljstva tim prostorom, a koji je bio jednostavno loš za rad, na kraju je rezultirao i nečim dobrim, u početku portretima.
● Da li taj duhovni nemir, kako ga nazivate, traje i dalje?
– Vidi se na nekim kasnijim radovima. Međutim, ako bismo došli sasvim do duhovnog mira, onda ne bi bilo ni stvaralačkog naboja. Uvijek tražim nemir, trudim se da ga pronađem jer me on tjera i daje mi inspiraciju da radim. Kad je čovjek ravnodušan nema ni inspiracije, onda je ravan i nema ničeg.
● Da li se ponekad u tim traganjima osjećate usamljeno?
– Samoća je ponekad dobra jer onda čovjek može da se beskrajno zabavlja svojim mislima. Zato je samoća i inspirativna. Potrebna je u životu, ali nikad pretjerano. A, ja slikam „samoću” čovjeka u društvu. I to čovjeka kojeg je društvo svojim sistemom preživljavanja osamilo u tom velikom životnom prostoru. „Putovanje” govori o tome. Svemir je beskarajan, tajanstven, mračan, dramatičan, on je otac noći. Sam kao zrnce prašine čovjek putuje i zvijezde su mu jedina radost.
● Kako biste nekome ko nije vidio Vaše slike opisali, objasnili ono što radite, prikazujete?
- Bitno mi je da prikažem proces, jer to je „postupak” življenja, i odnose čovjek-prostor, čovjek-predmeti i čovjek-čovjek. Slikam moralnu i egzistencijalnu problematiku čovjeka miješajući je sa snovima, simbolima i vizijama. Kraj ,,putovanja” je nedokučiv i to je možda najvidljivije na slici „Nervozni krug”. Na mojim slikama čovjek je osuđen ni zbog čega. Ali, čovjek je i samouništitelj. Mašina životne inercije, ima snažan zamajac i nezaustavljiva je. Ona je pokretač, ona usisava ljude, uzima pod svoje one koji bespogovorno slušaju kao što je na slici „Slatki stidljivi čovjek”, ali i one koji se protive. I jedni i drugi su komponenta iz koje je proizašao „kosmonaut”, i oni su na istom „Putovanju” u kome svi zavise jedni od drugih. Za takav „let” naslikao sam poseban kosmonautski brod, a koji mi je dala sredina.Ž. JANjUŠEVIĆ


Iz slike se uvijek nešto može izvući

● Na nekim Vašim slikama, djeluju kao da im je boja ispucala. Gdje su te pukotine konkretno u slikarstvu, u društvu, šta to slikari danas krpe? Može li to umjetnost ili bavljenje umjetnošću da nadoknadi?
– Pitali su me i govorili mi zašto mi je to ispucalo i kako će mi boja otpasti, ali neće otpasti i čini mi se da baš dobro izgleda, jer znam da je tehnološki dobro urađeno i zato sam to ostavio. Slikanje dođe kao neka vrsta liječenja, a svaki put kad uđem u atelje razmišljam o tome zašto se time bavim. Držim i školu crtanja i znam da oni koji je pohađaju kažu da dolaze da se tu oporave, da odmore dušu. Nema veze da li je akademski ili umjetnik amater, već da čovjek uživa u tome što radi, da ga to ispunjava. Ne mora se to čak ni reći, bitno je da ima pozitivan efekat. Ne mora se uvijek pričati o slici, ali se uvijek iz toga može nešto izvući, čak i kad se na platno postavi jedna obična linija.