-Piše: Momir M. Marković
Čitajući knjigu ,,Čojstvo’’ Dušana Ičevića sjetio sam se jednog uznemiravajućeg dijaloga. „Poznaješ li ti ove Crnogorce?” pitao je Njegoš sekretara Medakovića. „Mislim da unekoliko poznajem.” odgovorio je Medaković. A Njegoš će: „Ne poznaješ vaistinu! Eto sam Crnogorac, rodio sam se i odrastao među njima i gospodar sam im, pa ih još ne poznajem.”
Ne znam dramatičnije dijagnoze u crnogorskoj socijalnoj istoriji. Ko su odista Crnogorci? Je li čojstvo i junaštvo temeljna odrednica njihove nacionalne posebnosti, kako su pisali Ičević, Tomović i mnogi drugi autori, ili je čojstvo ,,mit i falsifikat” kako sugerišu pisci „nove” istorije Crne Gore, uveliko pravdajući našu sadašnjost, „našu današnjicu”. Tako posredno niječu da su i Crnogorci kao posebnost postojali ili u najboljem slučaju jesu „nacija s greškom”.
,,U neoliberalističkoj ponudi nema čojstva”, veli Ičević. Ali čojstvo nije grijeh. Ičević „brani” čojstvo i potrebu za čojstvom. No, ne niječe nečojstvo, nepočinstva i zločine crnogorske. Naprotiv, podcrtava i one koje opet pisci „nove...” pravdaju potrebom izgradnje centralne vlasti i stvaranjem državnih institucija. Time Ičević pokazuje kako je čojstvo, kao složeni i zaokruženi etički sistem, nastajao u dramatičnom popiranju i sukobljavanju sa nečojstvom, nepočinstvom i „zlom domaćim”.
Pažljivim socio-istorijskim skeniranjem obilja izvora, bilo bi moguće, gotovo precizno, utvrditi razdoblja u kojima je stvaran, izgrađivan i dograđivan, a u kojim razgrađivan crnogorski etos. Čemu inače poslanice Petra I i druge brojne svjedodžbe od vremena Ivana Crnojevića do Njegoša. Svjedočanstva o Crnoj Gori kao sigurnom utočištu za bjegunca bez obzira na pleme, naciju i vjeru, o obaveznoj bezgraničnoj solidarnosti sa suponikom, sporednikom, plemenikom. O običajima ratovanja čiju etičnost u nekim elementima nije dosegnula ni Ženevska konvencija. Naravno, uvijek je bilo crnogorske fukare koja je zapišavala i ostavljala smrad uz mednike čojstva. Ali ne kao danas.
Naša se istoriografska nauka ne može baš pohvaliti istančanim sociološkim nervom. Stoga je knjiga i promišljanje profesora Ičevića, složenije od etabliranih mišljenja i razuđenije, rekao bih ispred drugih koji su se bavili ili doticali ove teme.
Čini se da je od raspada feudalne države poslednjih Crnojevića do ponovnog stvaranja države sredinom 19. vijeka, gotovo tri i po vijeka, koliko je i trajala nacionalna revolucija, „Crna Gora sa svojim strogim podnebljem i svojim gorštačkim, ubogim i samovoljnim stanovništvom” izgrađivala etos kao sistem i religiju samoodržanja. Bila je to „naročita republika” (vladika Vasilije). Društvena zajednica „koja nije poznavala državne granice, niti granice izmedu života i smrti” (Vlahović). Plamenski glavari „nijesu imali pojma o jedinstvu državnom, osim na bojnom polju i u crkvi” (Tomanović).
Na temeljima čojstva izgrađivani su snažni lični autoriteti koji su držali zajednicu na okupu. Stvaranjem atributa, instituta i institucija države: knjaza, kralja gospodara, gvardije, dacije, perjanika, ...lični autoriteti-čuvari etosa gube primat pred autoritetom vlasti, a čojstvo uzmiče pred državom. Vraća se u pojate i potleuše, a država ih koristi kao folklor svodeći ga uglavnom na bezuslovnu odanost državi, „kralju i otadžbini”, himni i zastavi. Proces razgradnje traje gotovo dva vijeka, i samo povremeno kad je država bila u rasulu ili je nije bilo čojstvo je izlazilo iz ilegale i popiralo se i sukobljavalo sa nečojstvom pa i sa ostacima države, manje ili više uspješno.
Iako je moral religija i filozofija življenja, moral ne pada s neba. On je proizvod okolnosti, shvatanja i volje. Svi „moralni sistemi” nastajali su u revolucionarnim fazama razvoja datog društva. „Hrišćanski moral” kanonizovan je u razdoblju popiranja sa politeizmom. Temeljna moralna načela građanskog društva: liberte, egalite ... rođena su u građanskoj revoluciji. Sa proleterskom revolicijom javio se socijalistički moral (P. Kropotkin „Anarhizam i moral”). Moral je pokretač i mobilizator. No, snaženjem etatizma slabi pokretačka snaga morala. Samo društva koja su savremena etabliranja uskladila sa arhetipskim moralnim obrascima su trajna i stabilna.
Ičević podrobno objašnjava svojstva i razmjere čojstva, kao u Svetom pismu. Sugeriše da je ovaj etički sistem neophodan za zdravlje društva i pledira za „povratak čojstvu”. No, može li to bez potpunog sloma svih nametnutih i usvojenih vrijednosti neoliberalizma?
,,U neoliberalističkoj ponudi nema čojstva”, izričit je Ičević.
Što bi danas rekao Njegoš o Natogorcima „hronično nepouzdanim i vječito sumnjivim”, prijateljima, saveznicima, gospodarima.
P.S.
Jovan Cvijić je negdje zapisao (prepričavam): Crnogorci su najčestitiji ljudski soj u Evropi, ali kad se sudare sa modernom evropskom civilizacijom biće...