-„Njegoš je uspio u onome što su mnogi i prije i poslije njega uzalud pokušavali: da na osnovu narodne poezije, sa elementima narodnog života, iz narodne duše, stvori veliko i originalno književno djelo. Odmah poslije izlaska `Ogledala srpskog`, kada mu je još bila „puna glava narodnih pjesama”, on je uzeo da piše `Gorski vijenac`”, zapisao je svojevremeno čuveni kritičar Jovan Skrelić, i potom dodaje u svojoj „Istoriji nove srpske književnosti”.
- Njegoš se u „Gorskom vijencu” pokazao kao veliki pisac, nadmašio sve što je ranije pisao i sve one koji su prije njega pisali... Cio „Gorski vijenac” ispjevan je u svečanom i visokom tonu najviše poetske inspiracije, u nj je Njegoš unio sav svoj duh i svu svoju dušu, svoju pesimističku i determinističku filozofiju, svoj bol čovjeka koji se bori na pučini sudbine, svoj dubok patriotizam i snažnu vjeru u srpski narod – pisao je Skerlić. A, ove godine, obilježava se 170 godina od prvog izdanja čuvenog spjeva Petra II Petrovića Njegoša, štampanog u Beču. A u godini jubileja, Njegošev „Gorski vijenac”, ponovo je pred čitaocima. Ovo izuzetno djelo cjelokupne južnoslovenske književnosti, u čast jubileja sada su objavili „Štampar Makarije”, „Obodsko slovo” i „Hercegovina izdavaštvo”, a može se kupiti uz „Dan”. O značaju djela, ali i onome što ga u posljednje vrijeme prati – negiranju ili pak „prećutkivanju”, i to tamo gdje se najmanje očekuje, za „Dan” govori književni kritičar Želidrag Nikčević.
●Ove godine obilježava se 170 godina od prvog izdanja Njegoševog „Gorskog vijenca”. Kako ocjenjujete značaj ovog izdanja Njegoševog spjeva koje se može kupiti uz „Dan”?
- Njegošev „Gorski vijenac” je remek djelo koje ima konstitutivni značaj za srpsku nacionalnu duhovnost, knjiga koja je ugrađena u naš život – ne kao nekakva muzejska vrijednost, samo za specijaliste, nego kao svakodnevni podsticaj da budemo hrabriji, mudriji, slobodniji i solidarniji, da uočimo šta je to što nas kao narod još drži na okupu. Zato je i ovo izdanje dragocjeno, naročito u trenutku kad tzv. zvanična Crna Gora samoubilački podriva sopstvene temelje, iznevjeravajući redom sve Njegoševe poruke i zavjete.
●Da li razlog „prećutkivanju” ovog jubileja možda leži u činjenici da bi se mnogi danas najradije odrekli Njegoša, onoga što on predstavlja, i onoga što predstavlja njegovo djelo, i to ne samo sadržaj - tema „Gorskog vijenca”?
- Današnja Crna Gora naročito, a i današnja Srbija, reklo bi se, kao da se plaše upravo te konstitutivne, zasnivajuće težine Njegoševog pisma. Kao da osjećaju Njegoševu apsolutnu savremenost i ogroman značaj njegovih stihova za nacionalnu samoodbranu, pa se trude da ih nekako zabašure. S druge strane, svaka zajednica koja želi da sačuva sebe samu i ono što smatra svojim, neizostavno mora da obnavlja i da u sluh svojih potomaka investira akustičke matrice preko kojih se kasnije generacije mogu vratiti u zajedničko okrilje. Zato je Njegoševa poezija, u ovoj opštoj srpskoj pometnji, prilika za opomenu, za obnovu, za udar srpske samosvijesti. Sloboda i pravda – za Srbe, gdje god živjeli! Sa tog aspekta i „Gorski vijenac”, sada osporavan kao ideološki nepodobno i vjerski netolerantno štivo, može se razumjeti sa mnogo dugoročnih, apsolutno savremenih konsekvenci.
●Ko u stvari danas napada i ne razumije Njegoša i Njegoševe poruke? Da li takve kritike-stavovi imaju izglednu budućnost?
- Tu je važan samo razlog: zašto ga napadaju i ne razumiju? Pa zato što je on naš vrhunski obrazac – ne samo epski i lirski, nego duhovni, intelektualni, politički. On je svojim blistavim stihom uredio naš nacionalni enterijer, on je svojom misaonom i emotivnom snagom uspostavio neku vrstu srpske kulturne i političke gramatike. Još više, on je stvorio dragocjeni i spasonosni etar srpskog zajedništva, u kome i danas odzvanjaju snovi, nade i traume miliona Srba širom svijeta. Taj fantastični prelaz od JA do MI – koji do Njegoša, na takvoj duhovnoj visini, nismo poznavali – to je ogroman doprinos Rada Tomovog, sa Cetinja, i zato je napad na njega napad na srpsko zajedništvo.
●Koliko je tačan slogan koji ide uz ovu „kampanju”, parafraziram, „da je na vrhu mjesto samo za jednog“, i zašto? Kao književni kritičar, recite nam s kim se Njegoš može komparirati i ko se može porediti s njim?
- Ponajbolji, najmudriji među našim precima nisu se ustručavali da istaknu Njegoševu veličinu i neuporedivost. „U celoj našoj književnosti postoji samo jedan gorostas – i to je Njegoš” – kaže Slobodan Jovanović još 1925. godine.
A evo još jednog veoma preciznog citata, Skerlićevog: „Njegoš je imao više unutrašnjeg života i duhovne dubine no ijedan srpski pesnik; on je najbolja filozofska glava i najmisleniji čovek koji je na srpskom jeziku pisao, najbolji naš pesnik misli i lirike duha. Sa jakom nacionalnom dušom, znajući i duboko osećajući narodni život, bolje no iko, on je moćno izrazio narodnu dušu i više no iko bio veliki nacionalni pesnik srpski.“
Njegoševo djelo predstavlja nedostižni vrhunac poetskog izraza u cjelokupnom stvaralaštvu na srpskom jeziku, natkriljujući svojom snagom tradiciju iz koje je nastalo, ali i sve pojedinačne opuse u post-njegoševskom vremenu.
Ž.J.