Pisati u vremenu kada svi pišu, i kada se svi zaklinju da oni najbolje znaju istoriju Crne Gore, da znaju o čemu je pjevao vladika Rade, i šta je tačno poručivao Sveti Petar Cetinjski, da su pročitali i protumačili sve stare istine, pa i biblijske, mučan je posao. Naročito ako se ne želi nanovo tumačiti, već stihovima podsjetiti na istinu, onu pjesničku, ljudsku, istorijsku, pa i božansku, a zaboravljenu danas. Ako se pokuša napisati knjiga gdje se istina zaodijeva u snove, u ljepotu, ali i gdje joj je dopušteno da isijava ono što treba da se vidi i čuje ­ na ćirilici. Upravo takvu knjigu poezije, koja govori o Crnogorcima, nekada, ali i sada, nedavno je u izdanju podgoričkog CID-a objavio pjesnik, književnik, satiričar Ilija Lakušić. Riječ je o knjizi poezije „Manastirski sinovi”, koja, iako se nedavno pojavila, uveliko zaokuplja pažnju čitalaca i kritike.
● Kako je biti pjesnik, a pjesnikom se biti mora, u Crnoj Gori koja ima samo jednog Pjesnika, pritom još i Vladiku? Da li je zato najprirodniji (pa i Vaš) izbor pjevati o Njegošu?
- Otkako postoji čovjek kao svjesno biće, on ima trajno svojsvo egzistencijalne zapitanosti. Taj interes za samoodgonetanjem traje koliko i sam život. Dakle, biti pjesnik je stvar ličnog tereta u kojem pjesnik manifestuje, da tako kažem, svoju psihofizičku „infrastrukturu”. Kao što sami kažete, Njegoš je visoko podigao ljestvicu poetskog i metafizičkog govora, pa je i uspjeh na tom planu u velikoj mjeri ostao u okvirima takvih procjena i predrasuda. Za mene je Njegoš oduvijek bio izazov svekolikog promišljanja. Objektivno, on se održao i kao najuzvišeniji kulturološki izazov, pa i vertikala svekolikog istorijskog bića Crne Gore.
No, ako se tom zrelošću pjesnik dijelom distancira od svoje „krvi i mesa”, on u svom iskustvu taloži razna kulturološka saznanja koja vremenom postaju sastavni dio bića. Onog zajedničkog bića koje postaje pečat vremena i trajnog osjećanja na kojem opstaje i biće naroda. Budući da to nekako oduvijek osjećam, pokušao sam da prepoznam – šta je to u našem kolektivnom biću čemu bi valjalo pridati kolektivnu (poetsku) važnost. Otprilike, tako sam došao na ideju da napišem ovu knjigu i sve to je, rekao bih, na srećan način stalo pod naslovom „Manastirski sinovi”.
● Čitajući „Manastirske sinove”, naslovnu pjesmu najnovije zbirke, čini se da iako ništa nijesmo birali, (i tada i sada), „čitav život nam prođe u oranju i moranju”. Zašto tako?
- Pa to je dio atmosvere u Crnoj Gori minulih vjekova. Ako se, makar u mašti, preselimo u ono besputno i besudno vrijeme, u vrijeme oskudnih njiva i bogatih kamenjara, lako je znati kako se živjelo. To bi svaki naš djed ispričao bolje od nas, bila bi to priča sa lica mjesta.
Danas je drugačiji kontekst, pa su i problemi ukriveniji. Postali su nekako „savršeniji”. Prosto se čini da se đavo u međuvremenu veoma školovao. Uzmimo samo u obzir činjenicu da se u poslednja dva vijeka nije rodio ni jedan Crnogorac formata „Dva Petra” koji su istoriju i kulturu postavili veoma visoko. Ta visina je ostala kao trajni zadatak. Neke od tih zadataka smo, nažalost, urušili bar za nama dogledno vrijeme. Danas, čak, nema uslova da se rodi neki novi Marko Miljanov, a da ne bude smiješan. Kako su „Primjeri čojstva i junaštva” stavljeni van snage kao prevaziđena rješenja, sada se može paradirati i ponositi na drugim osnovama.
I tako iz vijeka u vijek: Završite jedno oranje, a nastupi drugo moranje. I ovaj je vijek tako počeo.
● Zanimljivo bi bilo čuti šta bi, po Vama, prvo uradio Vuk Mandušić kada bi se probudio iz Vaše pjesme, jer ste nam lijepo opisali šta je učinio budeći se iz Njegoševog „Gorskog vijenca”?
- To je tema i za šalu i za zbilju. Pošto bi nam za zbilju trebalo više prostora, kojeg ne može biti u dnevnim novinama, možemo bar reći da bi Vuk rasterećenije gledao tu ljepotu žene. Valjda bi se našla neka nevladina organizacija da ga razumije. Više je nade da bi Frojd objasnio njegove „voajerske” snove. Crnogorci onog vremena nijesu smjeli imati takve „slabosti”. Danas bi se on samo okrenuo na drugu stranu i nastavio da spava i sanja.
● Jesu li zaista Crnogorci došli do te tačke da Sv. Petar Cetinjski opet nema počina i da, parafraziram, uzalud diže glavu? („I spusti glavu da je ne diže više” – mada tada je to mogao da učini i počine).
- Teško je odgovoriti, a da to ne liči na nekakvo političko određenje. Ovom knjigom nijesam imao takve ambicije. Jedino vjerujem da bi nešto svetosti dobro došlo i ovom vremenu. Crna Gora je u tim vladičanskim vremenima imala vrhunac etičke slave. Nijesam istoričar, ali sam se ljetos prelistavajući „biografiju” Petrovića iskreno divio heroizmu duhovne i vojničke slave ove naše dinastije. Knjiga „Manastirski sinovi” o kojoj govorimo, i u kojoj se nadljudskim heroizmom anđeo bori protiv đavola, jeste spjevana u tu čast.
● Majka je na početku zbirke, majka uvodi svog Rada u Manastir, ona je i Bogomajka jer ga rađa u njegovom smrtnom času... Majka i majčino mlijeko – kada ih se sjetimo, kad ih se sjetite?
- To je pitanje u temelju ljudske egzistencije. Ja bih rekao – Hrišćanstva. Tu pjesmu o majčinom mlijeku postavio sam na ulazu u knjigu jer ona daje identitetski pečat autoru pjesama koje slijede za njom. Majčino mlijeko, da tako kažem, jeste ono što u savremenoj medicini nazivamo DNK. To je plazma iz koje tvorački dar pjesnika govori. „Manastirski sinovi” ustvari jesu poetski nalazi u takvog istraživanja.
● Ženi, ženama, ako izuzmemo motiv majke, kao da u ovoj zbirci, na prvi pogled, dajete epizodnu ulogu, a opet, često „poentirate” upravo stihovima koji govore o njima... (Izuzetak su pjesme koje govore o Božidaru Vukoviću, kao i pjesme kojima sebe dajete čitaocu.)
- Moguće da ostaje takav utisak, ali ja pjevam o čovjeku, a ženu shvatam i osjećam kao toplu polovinu ljudskog bića. Nemoguće je reći „čovjek”, a pritom ne misliti na oba pola. Napokon, sva bića se reprodukuju u paru, osim u platonskoj ljubavi u kojoj se ljudska vrsta, je li tako, razmnožava pogledom...
● Ne odričete se satire, pa i ironije u nekim stihovima, iako je ovo naglašeno refleksivna poezija (pa i lirska, ako smijem da povežem ta dva određenja). Da li je to jače od Vas, ili je to najjače piščevo oružje?
- Moje poetsko iskustvo govori da ironija vrši estetski proboj tamo gdje moć govora posustaje. Ona u takvim slučajevima nije samo ironija već interventna pjesnička jedinica, boca sa dodatnim kiseonikom. Kažem „nema šale sa humorom”, on je vojna sila koja uz osmjeh pregazi neprijatelja.
● Koliko je teško danas pisati Crnogorcima na ćirilici?
- Meni je lako, moje opredjeljenje se završava bukvarom. Da vam se ne kunem, znam i latinicu, ali kako se pjesničko biće ostvaruje i u porazima ja insistiram na ćirilici.
●Svi pjesnici imaju neke svoje vijence, možemo li ovu zbirku posmatrati kao Vaš vijenac?
- Ja se čuvam ambicioznih izjava, kao: „Ovo je moja nabolja knjiga i slično”. Bojim se da tako zatvaram vrata već napisanim i sljedećim knjigama. Inače, u našem jeziku se Vijenac postavlja kao najviši cilj. Uzgred rečeno, ja ga držim uz Bukvar i Bibliju.
● Šta može pjesnik da poželi sebi i čitaocima u Novom ljetu u Crnoj Gori?
- Šta će kome ono što pjesnik želi? Kome još treba „oblak u pantalonama”? Zato ću ja svojim čitaocima poželjeti pune ambare žita, žarko ljeto i blagu zimu. Njegoš bi, možda, kao želju rekao: „Razvedri mi iznad Gore Crne”.
ŽIVANA JANjUŠEVIĆ


MIRNO IDEM NA SUD

Ti znaš, Gospode,
da sam ljubio kamen i zemlju,
i svaku travku i mravku
dušom sam zaklanjao.
I dan i noć provodio sam u molitvi
i rame podmetao, i ruku dodavao.

Ti znaš, Gospode,
Tvojom sam mišlju disao,
Tobom zabrinut bio
i Tvojom voljom
na ovu brežinu bačen sam.
Tvojom svjetlošću, Gospode,
svoju sam zraku palio
i svoju nadu na Tvoju pravdu,
i svoju borbu na tvoju moć
sam oslanjao.

Od sile i prisile
u ova brda sam se sklupčao
i noge pod sobom podvio.
Daleke puteve, koje sam tražio,
u provaliju sam svalio,
e da bih čeljad spasio,
e da bih svoje Ja potpisao.

No sve biva za kratko
i krasote koje mi bijaše dao
počeše se osipati
i Lovćenu se priklanjati.

Pa kako moje ruke u ramenima
više mi ne bjehu krila
i noge u koljenima počeše da klecaju,
tako pođoh u oltar
da se Bogu odjavim,
da kamilavku okačim,
da petrahilj razdužim...

I, tako mi Lovćena,
ja sad mirno idem
na Sud.