Piše: Tomica A. Milović



Dvadeseti vijek okončao je svoje trajanje varvarskim rušenjem i besprizornim razaranjem svake, makar i prividne kohezije svjetskog poretka. Početak 21. vijeka, ovih četrnaest proteklih godina, obilježio je, na nesreću, isti trend. Nasilje različitih oblika i vrsta, rastakanje moralnih i pravnih normi, ogromna ekonomska i socijalna raslojavanja, siromaštvo i bijeda na jednoj i enormna bogatstva manjeg broja ljudi na drugoj strani, žalosni su svjedoci i tužni markeri sveukupne destrukcije ljudskog roda. Globalna poluga totalitarne vlasti obuhvatila je i sam čovjekov um i razum. Iščašila ih i obrnula da služe, ne slobodi i mudrosti, već nasilju, varvarstvu, ropstvu. Ipak, čini se da je to odavno viđeno, kroz vjekove koji su prohujali. Čovjekova zloba i destrukcija mijenjaju samo pojavne oblike, zavisno od „sredstava za proizvodnju zla“ u pojedinim istorijskim razdobljima. Potvrđuju se tako riječi Marka Aurelija: „Onaj koji je vidio sadašnjost, vidio je sve. I ono što se desilo prije mnogo godina i ono što će se desiti u vječnosti. Sve je istog porijekla i iste vrste.“ Ne mogu baš kompetentno da sudim o tačnosti ove Aurelijeve dijalektičke postavke društveno-istorijskih procesa. Ono što je vidljivo danas je mnoštvo „zabrinutih“ za dalju sudbinu demokratije kao najnaprednijeg (ne i savršenog) sistema političkog odlučivanja. Za sudbinu elementarnih prava čovjekovih. Za sudbinu svega i svačega. Za sudbinu istorije, konačno. I ta „zabrinutost“ bi bilo dobrodošlo duhovno i društveno stanje onih koji o sudbini života i smrti, u planetarnim razmjerama, presuđuju. Samo kada bi bila iskrena, a ne cinična, bez znakova navoda i izvoda. Zametanje tragova nepočinstvima predstavlja veće nepočinstvo od samog ucrtavanja tih malignih stopa i koraka. A onda, kao bajagi, te „zabrinute“ piromane zapalo teško breme: da vade vrelo kestenje iz ognja, njihovog bezumlja i nečistih ruku djela. Navešćemo dva primjera „zabrinutosti“ slijepih vojnika Imperije (SAD). Prvi se tiče bivšeg britanskog premijera Tonija Blera. Ta zlikovačka individua zamalo nije presvisnula moleći svog američkog kolegu iz tog perioda (mart 1999.) Bila Klintona, da se izvrši zločinačka agresija na Srbiju i SRJ. Stigmatizacija srpskog naroda u cjelini, nacističko-fašistički epiteti na sami genetski kod tog naroda, iskovani prije, u toku i poslije agresije (sve do danas), spadaju u arsenal, kako ga i u samim britanskim krugovima (onim normalnim i razumnim) kvalifikuju, „državnog rasizma“. No, Toni Bler, Klinton i ostali iz plejade njihovih učenika i sledbenika, takvim djelima se ponose. Još kad ona (takva djela, odnosno nedjela) za rezultat imaju nevine žrtve iz reda za njih nepodobnih naroda, to je za “pomjerene” individue, ono željeno i prvo. Jadna stvorenja. Kuda će ih usmjeriti Svevišnji na strašnom sudu? Individue izašle iz šinjela Žbignjeva Bžežinskog, geostratega spoljne politike Imperije. Metaforično projektovane na stranicama njegove knjige štampane 1997. godine pod naslovom “Velika šahovska tabla: američki primat i njegovi geostrateški imperativi”. Sam naslov knjige sugeriše da je u pitanju programski manifest gdje Imperija, bez pardona, u skladu sa svojim nacionalnim interesima treba da vlada i upravlja cijelim svijetom. Ovaj fundamentalistički plan i program Imperije svi koji nijesu na njenoj liniji ponašanja imaju da slušaju ponuđenu im muziku zla, kao puke sluge i ubogi sužnji. Drugi primjer “državnog rasizma” predstavlja onomnad data izjava švedskog ministra spoljnih poslova Karla Bilta. U svojoj šovinističko-fašističkoj papazjaniji protiv Putinove Rusije, izustio je, između ostalog i ovo: „Putin demonstrira privrženost, ne međunarodnim vrijednostima, već pravoslavnim. Pravoslavlje je opasnije od islamskog fundamentalizma i zbog toga predstavlja najveću opasnost za zapadnu civilizaciju.” Ovaj vojnik iz mutnog brloga Imperije, iako ne iz njenog prvog ešalona, trebalo bi da osvježi pamćenje pravoslavnom svijetu. Da ga upozori da bude naredan, složan i jedinstven. Da spremno dočeka čeličnu kolonu, koja pomahnitalo i bez pardona maršira i sjeme zla sije.„Bog će pomoći ako ima kome”, riječi su blaženopočivšeg patrijarha srpskog gospodina Pavla. Vjerujem ipak da, još uvijek, ima kome pomoći.