Piše: mr Momo Koprivica


Neprolazne javne strasti, u različitim oblicima, a iz istog korijena, razgraničavaju Crnu Goru od srećnih i uređenih država. Nacrt zakona o slobodi vjeroispovijesti, osim što odstupa od ustavnih načela, novi je instrument za obnovu podjela u Crnoj Gori. Nacrt zakona nema potencijal da ostvari osnovne funkcije prava: da smanji tenzije u društvu i da uveća motive za obavljanje društveno poželjnih aktivnosti. Uprkos tome, a u toku javne rasprave u kojoj se ciljano podižu javne tenzije, ministar Numanović tvrdi da će vlada izgurati stvar do kraja bez obzira na sve tenzije i neslaganja, jer je on sigurno uvjeren da imaju neograničenu silu vlasti. To je racionalno za sami vrh njegove partije, ali nije pošteno prema narodu i državi. Prvo, zakon jeste nesprovodljiv bez sile, ali je nevaljan ako samo na sili počiva. Zaboravlja se vječni zakon: svaka sila za vremena, samo je Božja sila svevremena! Drugo, ishod treba da slijedi iz slobodne javne rasprave, a ne obrnuto. Javna rasprava je način da se aktivira najšire znanje kojim raspolaže jedno društvo, a koje nije u cjelosti deponovano u bilo čijoj glavi.
Zašto se obnavljaju podjele? Zašto je smisaonost zamijenjena javnim neugodnostima? Zašto ne spadamo u srećna društva u kojima, kako govori američki sociolog Lipsest, javne strasti brzo prolaze?
Prvo, u vihoru javnih strasti olakšano se ukida javna odgovornost. Proizvodnja podjela iznova služi da se skrene pažnja sa ekonomske i institucionalne zaostalosti, da se stave pod tepih stvari od javnog značaja, da se ne stavi na dnevni red nekažnjeno i nekažnjivo bezakonje, da se ne polože računi za efekte ekonomskih politika i da se ne podvuče crta u javnom sektoru.
Drugo, koruptivna filozofija aktuelne garniture na vlasti nalaže oblikovanje države kao agencije, a ne kao složne političke zajednice. Tako na mjesto principa pristanka i požrtvovanosti stupaju principi ponude i potražnje. Svijest o sponama koje povezuju narod biva potisnuta sviješću o sponi pojedinaca sa vlašću koju ne kvalifikuje vrijednost, već institucionalizovana potreba da iznuđuje i pokorava. U podijeljenom društvu nema značajnog javnog povjerenja u poredak što razuzdava nosioce vlasti na koruptivnom tržištu. Klanovi i lične veze narušavaju jednakost, vraćaju nas u period prije Hrista, iz čijih riječi da nema razlike između roba i slobodnjaka, ni između varvara i Skita, ni između Jelina i Judejaca, vodi porijeklo princip moralne i pravne jednakosti. Sveti Petar Cetinjski, državni i pravoslavni hrišćanski poglavar, nastojao je pretvoriti bratstveničko-plemensku zajednicu zasnovanu na ličnim vezama i principu personalne primjene prava u uređenu teritorijalnu zajednicu – državu koju moralizuje pravo!
Treće, u podijeljenom društvu sa stalnim javnim tenzijama i strastima, ne može biti postojanih pravnih ograničenja vlasti, jer „potreba za efikasnošću“ neminovno zahtijeva pravnu nesputanost „odabrane elite“ u procesu rešavanja „identitetskih dilema“. Propratni mandat „odabrane elite“ je i da upravlja javnim resursima, i otud paralelne tendencije u društvu: umnožavanje identitetskog umjesto privrednog preduzetništva, privatizacija javnih resursa zbog čega ćemo imati budućnost u znaku dugova i siromaštva i nacionalizacija vjerskih objekata zbog čega bismo imali budućnost u znaku podjela, tenzija i sukoba. U „Dnevniku“ iz 1968 Borislav Pekić, pisac i žrtva kolektivističkih zamaha nedemokratske države, u razmatranju koja je država dobra, a koja nije, ističe da dobra nije sigurno ona „...u kojoj se jednakost sastoji samo u bijedi, a sloboda u nejednakosti...“.
Ambicija države u oblasti religije ne smije biti „uvođenje reda“, jer red je bio uveden i u koncentracionim logorima. Opravdano je pravedno sređivanje društvenih odnosa, a ne uvođenje reda. Red nema prvenstvo u odnosu na pravdu, osim u djelima pravničkih apologeta totalitarizma koji su se čak oslanjali na Geteovu izreku: „ Bolje je da ti učine nepravdu, nego da svijet bude u neredu.“ Zakoni koji su uvodili red po cijenu gaženja pravde, ostavljali su za sobom spomenike, ali ne pravne kulture, već ljudske tragedije i neslobode. Pravna regulativa u ovoj oblasti mora biti na tragu elementarnih potreba i istina: načelu odvojenosti crkve i vjerskih zajednica od države, poštovanju i afirmaciji slobode vjeroispovijesti, institucionalnoj autonomiji crkava i vjerskih zajednica u vršenju vjerskih poslova. Država i kanonsko pravo nijesu konkurentni poreci jer regulišu različite sfere, država sa jedne i crkve i vjerske zajednice sa druge strane nijesu i ne smiju biti rivali, a vladavina prava podrazumijeva ne samo poštovanje državnih pravila, već i povinovanje države pravu!
Socijalni inženjering u vidu uspostavljanja crkve i vjerskih zajednica pod patronatom države i u službi administrativne vlasti, pokazuje nerazumijevanje kako suštine vjere i religije, tako i suštinskih obilježja državne vlasti. Vrijedi istaći misao čuvenog filozofa prava Gustava Radbruha da „religija treba da živi i djeluje samo snagom uvjerenja, a ne i prinudom države.“
Stepen socijalnog prihvatanja mora biti osnovno mjerilo za ocjenu kvaliteta zakona u oblasti pravnog položaja vjerskih zajednica i vršenja vjerskih poslova. Popis iz 2011.godine ukazuje da veliki dio crnogorskih građana spada u religiozna bića, što znači da ovaj zakon pogađa cjelokupnu populaciju. Nije jedini trošak zakona izdatak za pripremu nacrta, održavanje javnih rasprava, plate poslanika i službenika, već je to i trošak trpljenja onih kojima se obrasci nameću suprotno njihovim vrednosnim načelima i pogledima zbog čega se moraju prilagođavati nižem nivou slobode i samoostvarenja. Zakon ne smije proizvoditi dobitnike i gubitnike. Jedini učinak zakona mora biti viši nivo slobode i pravedno sređivanje društvenih odnosa. Valjan zakon mora dovesti do što više autonomne primjene pravila, tj.primjene zbog uvjerenja da je zakon dobar, i do što manje heteronomne primjene pravila, tj. primjene zbog straha od kazne.
Vrijedi napomenuti da iz podvlašćivanja jedne vjerske organizacije, druga neka ne očekuje slobodu! Pokoravanje jednog ne znači da je drugi, privremeno nepokoren, stekao slobodu, već znači da je samo stekao prolaznu privilegiju! Kad se uništava sloboda, najviše što se može dobiti jeste privremena povlastica, koja nije ravna svevremenom i sveukupnom načelu- načelu slobode. Naša generacija kao da ne zna ili ignoriše ili zaboravlja u vihoru javnih strasti misao Mihaila Lalića: „Sloboda je nešto živo i cijelo: ako je ubiješ za jedne, ubio si je i za druge!“
Pravedno je i racionalno nemiješanje države i politike u privatnu i intimnu sferu čovjeka! Zašto? Prvo, zato što niko nema sve znanje u svojoj glavi, odnosno svo znanje je raspoređeno kroz sve glave u društvu. Samo slobodno društvo, oslobođeno od prinude bilo državnih organa bilo prinude pojedinaca, može isijati istinu. Politički sistem ne smije se doživljavati kao nosilac nepromjenljive istine, već mora biti otvoren za svakog čovjeka da iznese svoje stavove vjerujući u njihovu istinitost. Drugo, upuštanje u političke konstrukcije „identitetskih pitanja“ društveno su rizične, jer onaj ko konstruiše, poput identitetskih preduzetnika u našoj državi, nema i ne može imati unaprijed predvidive granice djelovanja i neminovno zahtijeva neograničene mandate u beskonačnoj potrazi, što je društveno opasno. Nacionalna i vjerska pripadnost jeste individualna kategorija u slobodnom društvu, a politika je intersubjektivna, tj. međuljudska kategorija. Valjano političko stremljenje usmjereno je na pravdu kao društvenu kategoriju, a ne na lične stvari čovjeka. Za politiku mora biti jedino relevantno kakvi su odnosi između Srba i Crnogoraca, između Bošnjaka i Muslimana, a ne da li je neko Srbin ili Crnogorac, Bošnjak ili Musliman. Relevantno je samo da li i jedni, i drugi i treći i četvrti na pravedan način dolaze do prava i posla, da li svi imaju jednake šanse u društvu, a ne da li je ispravno što se smatraju pripadnikom prve, druge, treće ili četvrte grupe. Po­li­ti­ka ne tre­ba da ar­bi­tri­ra u sfe­ri vjer­skih uvje­re­nja, jer su ona ne­što što se pri­hva­ta, a ne ne­što što se na­me­će.