Pi­še: Mi­lan Mi­šić


Dok izbjeglička drama epohalnih razmjera ne prestaje – glavne pozornice minule nedjelje bile su Mađarska i Hrvatska – na njenom izvorištu, u Siriji, započeo je novi vojni i diplomatski zaplet za koji u ovom momentu nije jasno da li će situaciju olakšati ili otežati.
Riječ je o povećanju vojnog prisustva Rusije u Siriji, na strani svog starog (i u regionu jedinog) saveznika Bašara Asada. Njemu je iz Moskve poslata dodatna pomoć u oružju, ali vijest je u stvari prispjeće oko 1.000 ruskih vojnih profesionalaca i savjetnika sa avionima i tenkovima u sirijsku luku Tartus, gdje je i jedina ruska pomorska baza u vodama Mediterana.
Prema zvaničnom objašnjenju iz Putinovog okruženja, cilj je pomaganje Asadu u borbi protiv džihadista Islamske države, čije je prisustvo na sirijskom tlu zakomplikovalo ionako konfuzni građanski rat koji se tamo vodi već četiri godine, sa dosad oko 200.000 civilnih žrtava i i oko 5 miliona (skoro polovina stanovnika Sirije), izbjeglih.
Iz Moskve je istovremeno na adresu Vašingtona upućen predlog o saradnji u pronalaženju političkog raspleta za sirijski sukob. On podrazumijeva opstanak Asada koji bi dijelio vlast sa nekoliko ”zdravih” elemenata iz redova pobunjenika..
Zapad je sve ovo shvatio kao ”drastičnu” eskalaciju Ruskog učešća u sirijskom ratu, ali činjenica da su prošle nedjelje, po prvi put od prekida vojnih kontakata zbog ruske aneksije Krima, telefonom razgovarali Sergej Šojgu i Ešton Karter, ministri odbrane Rusije i SAD, kao i najava mogućeg direktnog susreta Obame i Putina na marginama upravo započetog godišnjeg zasijedanja Generalne skupštine UN – govori da se ipak dešava nešto važno.
Putin se već jednom – 2013 – pokazao kao ”spasilac situacije” u Siriji, kada je uspio da ubijedi Asada da se odrekne svog hemijskog oružja (prethodno upotrijebljenog protiv sopstvenog naroda), čime je izbjegnuto američko bombardovanje položaja vojske sirijskog režima. Ovoga puta ruski predsjednik je međutim u bitno drugačijem položaju, u izolaciji u koju ga je Amerika sa saveznicima gurnula zbog vojnog angažovanja u Ukrajini, pa je njegov pokušaj da opet bude mirotvorac neizvjesniji i rizičniji.
Obama je ranije najavio da će američka avijacija podržavati pobunjenike koje je obučio Pentagon (nema ih inače mnogo), zbog čega Sirija može da postane poprište opasnih bliskih susreta američkog i ruskog oružja: šta ako Rusi obore neki američki avion, ili od američkih projektila strada neki ruski vojnik? Ne treba naime zaboraviti da su Rusija i SAD u novom hladnom ratu, u kojem, kao i u starom, svaka varnica može da bude izazivač velikog požara.
Opcija rusko-američke saradnje u Siriji jeste doduše primamljiva – i jedni i drugi imaju tamo zajedničkog neprijatelja, džihadističku Islamsku Državu – ali i teško izvodljiva. Rusija po svaku cijenu želi da na vlasti zadrži Asada, pa time i svoje prisustvo na Bliskom Istoku (Sirija je tradicionalni saveznik Moskve još iz vremena Sovjetskog Saveza), dok Amerika ostaje pri svom stavu definisanom još od početka krize: da Asad mora da ode, jer kao glavni izazivač krize, ne može da bude dio njenog rješenja.
U ovom zapletu je i dio odgovora na naizgled jednostavan put za rješenje izbjegličke krize koja trese Evropu: treba samo zaustaviti građanski rat u Siriji, pa će i velika seoba prestati. A zna se ko to može: Amerika, čija je destabilizacija Iraka, svrgavanjem Sadama Huseina, pokrenula sadašnji bliskoistočni haos.
Kako međutim to postići kad Asada, pored Rusije, podržava i Iran, dok svaka od nekoliko stotina pobunjeničkih grupa ima svoj program – i svog sponzora. Ne treba naime zaboraviti da sopstvene favorite u Siriji imaju i Turska, Saudijska Arabija, Izrael, Liban, Jordan, Irak...
U Libanu na primjer, šiitski Hezbolasi su ključni saveznici Asada. Glavni turski interes u Siriji je da oslabi tamošnje Kurde. Strategija Saudijske Arabije je da svrgavanjem Asada umanji uticaj Irana u Siriji (zbog čega podržava mnoge sirijske džihadiste).
Obama je dosad izbjegavao da interveniše u Siriji, a pogotovo da tamo pošalje vojnike: posle traumatičnog iskustva sa ratovima u Iraku i Avganistanu, s razlogom je izbjegavao zaglavljivanje u novoj bliskoistočnoj močvari.
Putinov poziv za saradnju u rješavanju krize koja prelazi u tragediju, Obami zato nije lako ni da prihvati ni da sasvim odbaci.
Ali je jedno sigurno: prost recept - nema rata, nema izbjeglica – zahtijeva mnogo kuvara i mnogo kuhinja.
(Autor je bivši glavni i dgovorni urednik ‘’Politike)