Protekli parlamentarni izbori u Crnoj Gori pokazali su, po ko zna koji put, da je politika predstavljala i da će predstavljati dominantnu i gotovu sudbonosnu konstantu čovjekove egzistencije. Njegove socijalne, kulturne, duhovne i (ne)moralne vertikale. Ne samo u Crnoj Gori, već u globalnom poretku. Politika je fatalni udes, patološka strast, često najdivljiji primitivizam, obmanjivački fanatizam, tvrdokorni egoiozam, razbojnički pohod ka konačnom, sitnosopstveničkom cilju – osvajanju vlasti po svaku cijenu.
Kao svaki totalitarno-despotski režim, tako i višedecenijski režim DPS-a i Mila Đukanovića crpi svoju snagu i energiju iz dobro osmišljenog „organizovanog laganja“. I to je razumljivo. Ali „organizovana laž“ nikako ne bi smjela biti ishodišna tačka demokratskih sistema i režima. To je, po definiciji, u protivrječju. Međutim, i demokratija zna da se preobrazi u svoju suprotnost, da se odjene u totalitarno ruho i postane „totalitarna demokratija“. Liči na spajanje nespojivog, ali je tako. Dešava se to onda kada se demokratija, u izvornom smislu, obloži fasadom od laži, obmana, podvala, straha... i taj koktel nazove se demokratijom. Kada, u suštini autoritarni vođa, demagog i prevejani lažov, izađe iz svoje „demokratske“ kože i pokaže pravo, apsolutističko lice. Totalitarni režimi i njihove vođe, kroz istoriju, za krajnji cilj su imali: učiniti čovjeka (i kao pojedinca i kao kolektiv), slijepim i gluvim za ono što predstavlja stvarno, očevidno i nepobitno stanje stvari. U smislu dan je dan, noć je noć, a ne obrnuto. I tu je svaka rasprava, zbog činjenične istine, ne samo apsurdna, već, ponajprije, glupa.
U predizbornoj kampanji gospodar Milo je, u svom prepoznatljivom, agresivnom maniru, „zonskim presingom“, jurišao na zdrav mozak i emocije javnosti, isključivo jednosmjerno. Upozoravao je da se 16. oktobra brani Crna Gora od opasnog unutrašnjeg neprijatelja, uz nesebičnu logistiku iz Rusije. Saopštavao je to tako dramatično, da se činilo da neprijateljske snage samo što nijesu pobile svoj osvajački barjak na Orlov krš i Lovćen. Nasred svake čuke i doline crnogorske. Govorio je gospodar o navodnom neprijatelju uz hladnokrvni cinizam, da bi mu na samovolji i žudnji za vlašću veliko priznanje odao i legendarni Makijaveli.
16. oktobra, „recitovao“ je gospodar, ,,ne odlučuje se kakva će vlast biti, već da li će, uopšte, Crna Gora i dalje postojati''. Ne postavlja se dilema „mi ili on“, već, pričao je odlučno i zapjenušeno gospodar Milo, dilema – „oni ili Crna Gora“. Na ovim izborima podvaljivao je i veoma surovo obmanjivao i lagao svoj narod, poigravajući se olako, ali i vrlo, vrlo opasno narodnim emocijama, branimo tekovine 21. maja 2006. godine. Koje crne tekovine, crni gospodare? Ne misliš valjda da je bukvalno preimenovanje tradicionalne, milenijum stare Crne Gore, skrnavljenje njene slavne tradicije i identiteta (vjera, jezik, pismo, istorija, kultura, Njegoš, Sveti Petar Cetinjski, Miroslavljevo jevanđelje, Oktoih, Mojkovac, Krusi, Martinići... itd., u nedogled), tekovina kojom se treba hvaliti, pa je još pride i braniti, ne znam od koga i zašto? Ili misliš, gospodare, da u tekovine 21. maja spada ustoličenje mediokriteta, šljama, razvrata i poroka svih vrsta, te promovisanje svih pošasti u elitizam. Da su to dostignuća kojima treba da se dive pokoljenja. Dostignuća koja treba da postanu uzor mladim ljudima. I ne samo mladim. Uzor koji će ti, gospodare, na svakim izborima obezbijediti vlast, i to apsolutnu. Da propast bude apsolutno potpuna.
A onda, veoma brzo po zatvaranju biračkih mjesta, gospodar Milo, u staroj zgradi Vlade, gdje svojim idolopoklonicima redovno saopštava rezultate krađe i otimačine na izborima, uhvati muštuluk javnosti da su on i njegov DPS, i ovoga puta pobijedili. Da su tekovine 21. maja odbranjene, a mrski opozicioni front položio oružje. Opet smo pobijedili vječne gubitnike, i već koliko sjutra, sa svojim prirodnim partnerima (Bošnjacima, Albancima i Hrvatima), krećemo u formiranje nove vlade, upozori gospodar. Na prirodne partnere – saveznike samo Milo ima tapiju. I to za sva vremena. Referendumska ljubav, izatkana od međusobnih obećanja i ucjena, ipak zaborava nema.
Pobjedničku gospodarevu tiradu, pored pristalica u sali, pratilo je i „vijeće staraca“. Brojalo je to „vijeće“ više od 28 članova, koliko je inače imala čuvena Geruzija u antičkoj Sparti, a koja je vršila vrhovnu vlast u državi. S kraljem na njenom čelu. Ova gospodareva Geruzija, raspoređena da mu čuva leđa i bokove, aplaudirala je i klimala glavom svom voljenom kralju, onoliko koliko su joj to starački zglobovi dozvoljavali. Sve čestitke slijepim podanicima, pljeskačima i klimoglavcima. Nije šala, taj posao obavljaju 27 godina. A biologija je, ipak, neumitna.
O pokušaju „državnog udara“, za koji specijalni tužilac Katnić reče da je mogao Crnu Goru zaviti u crno kao nikada, gospodar je, na dan izbora, saznao iz medija. Nevjerovatno i nečuveno. Ali mnogo govori o karakteru režima.
Piše: Tomica A. Milović