Piše: Milan Mišić
Oni koji su tvrdili da sa Trampom kao predsjednikom u Americi ništa više neće biti isto, ovih dana likuju, ali teško da su srećni. Novi predsjednik se još nije uselio u Bijelu kuću, a već je u vrtlogu skandala koji bi, s nekim drugim akterom, donio istinsku političku dramu.
Sve što se ovih dana zbivalo povodom puštanja u javni opticaj jednog obavještajnog dosijea od 35 strana u kome se iznose detalji ruske operacije kompromitovanja i potencijalnog ucjenjivanja Donalda Trampa – polemike o njegovoj vjerodostojnosti, ali i agresivna predsjednikova reakcija – pružilo je nove argumente za uvjerenje da Tramp neće biti ”normalan” predsjednik, da uobičajena pravila za njega ne važe i da zaista nije moguće predvidjeti šta sve predstoji od sledećeg petka, kada položi predsjedničku zakletvu i, između ostalog, dobije i onu karticu kojom može da pokrene nuklearni napad.
Dosije o kojem je riječ sastoji se od 16 pojedinačnih, konciznih analiza, zasnovanih na podacima iz izvora sa šifrovanim imenima, u kojima se u stvari iznose detalji dvije ruske operacije. Prva, koja traje već oko desetak godina, imala je za cilj da se pronađu načini kako da se na Trampa, tada još samo biznismena koji tek nagovještava političke ambicije, utiče i kako da se eksploatišu njegove u tom momentu samo labave veze sa ruskim oligarsima.
Ruska agentura je navodno nastojala da Trampa uplete u neke naizgled lukrativne poslove u Moskvi, ali u tome nije uspjela: Tramp nema (poznate) poslove u Rusiji, mada je jedan od njegovih sinova na jednoj esnafskoj konferenciji 2008. izjavio da njihovim kompanijama ”iz Rusije stiže gomila para”.
U ovome su navodno korišćene i neke od tradicionalnih metoda špijunskog zanata: da se meti namjesti neka kompromitujuća situacija, to snimi, pa potom koristi za ucjenjivanje. U dosijeu se tako pominje Trampovo orgijanje sa prostitutkama u predsjedničkom apartmanu elitnog moskovskog hotela, u kome je prije toga boravio Barak Obama, čiji detalji nisu baš podobni za štampu.
Druga ruska operacija je novijeg datuma: to su već od ranije poznate provale ruskih (ili od ruskih službi angažovanih stranih) hakera u kompjuterske sisteme obje američke partije, mada su u javnost pušteni samo diskreditujući imejlovi Hilari Klinton i njenih saradnika.
Novi elemenat koji u ovom pogledu predočava dosije jesu tajni sastanci ljudi iz Trampovog okruženja sa ruskim funkcionerima tokom kampanje, o čijoj svrsi može samo da se spekuliše.
Na prošlonedjeljnoj konferenciji za štampu, prvoj posle izbora, Tramp je sadržaj dosijea opisao kao ”đubre”, ”jeftin krimić” i ”koještarije bolesnih ljudi”, uz napad na neke vodeće medije (Si-En-En) koje je optužio da proizvode ”lažne vijesti” i da koriste metode ”nacističke propagande”. Primijenio je inače svoju standardnu odbranu: nisu važne činjenice, nego njegova uvjerenja.
Ovaj dosije je inače bio u opticaju još od ljeta, bio je u posjedu i nekih medija, ali vjerovatno zbog njegovog eksplozivnog sadržaja i nemogućnosti da nalazi budu provjereni, nije korišćen. Zaplitanje je počelo tek kad je došao u ruke uticajnog senatora republikanaca i njihovog bivšeg predsjedničkog kandidata Džona Mekejna, koji ga je proslijedio FBI. O njegovom sadržaju su potom konsultovani CIA i druge službe, a rezultat je da su ga smatrale dovoljno ozbiljnim da o tome naprave jedan rezime koji je predočen i Obami i Trampu.
Zaključak službi je da sve što je iznijeto ne mora da bude tačno, ali da sadrži teške optužbe koje su osnova za dalju istragu. Uvjerljivost dosijeu daje, uostalom, i njegov autor: to je veteran iz elitne grupe operativaca MI6, Džonatan Stil, ekspert za Rusiju, koji se iz državne službe povukao 2009. i pokrenuo privatni biznis obavještajnih analiza. Porudžbina za ovaj posao inače je došla od jednog zasad anonimnog pristalice demokrata.
Ono što je, međutim, već ozbiljna politička posledica na terenu unutrašnje američke politike (sa globalnim značajem), jeste produbljivanje konflikta između novog predsjednika i obavještajnog establišmenta (čak 16 tajnih službi čiji je godišnji budžet blizu 60 milijardi dolara). Počelo je s njihovim nalazima o pomenutom ruskom hakovanju kompjuterskih sistema izbornog štaba demokrata, što je Tramp odbacio s dobrim političkim razlogom: smisao toga je da je Rusija bila faktor njegove izborne pobjede.
Ovakav stepen nepovjerenja predsjednika u obavještajne službe je bez presedana, pa se strahuje da bi ishod tog sukoba mogla da bude politizacija ovih agencija, gubljenje njihovog nezavisnog statusa i podređivanje izvršnoj vlasti, što je realnost samo u autoritativnim režimima.
Pokazuje se takođe da ono što bi uništilo svakog normalnog političara ne može da naudi Trampu. On ostaje zvijezda, sada i u političkom rijalitiju – što garantuje nove doze ”trampovanja”, koje više nisu u žanru komedije, nego istinskog horora.
(Autor je bivši glavni
i odgovorni urednik
,,Politike'')