Piše: Mihailo Medenica
Otac mi je pričao, a ti njemu, da su te baš negdje u ove sate saborci i saplemenici snijeli kroz smetove s Bojne njive do kakve zavjetrine gdje su u krvavom snijegu žene vidale prostrijeljene mojkovačke stradalnike.
Koliko su i čime mogle, sirote, pošavši za vama u planine da se vučice nađu svojim vucima...
Koja “sretnija” da svojega nađe “tek” osakaćenog, koja da truplo svojeg uprti u krpe i odvuče za sobom šrkopeći suzama krvavi snijeg tog Božića 1916. više Mojkovca.
Za poginulima se, kažu, nije naricalo, jer ima li šta svetije nego pasti pred vrletnom „Vitlejemskom pećinom” pričešćen krvavim badnjakom u slavu Hrista, Crne Gore i Srbije?!
Pričao je otac i da si tog zimnog jutra '53. pojeo tek nekoliko kašika cicvare, umio se onom lednom vodom što još bije o točak više kuće, obukao nošnju ne dozvolivši da te ko pridrži pa poštapajući se o bukov bastum obišao sva četiri međaša imanja, vratio se svetoj kamenjari, prekrstio pod ikonom Arhangela Mihaila i legao u postelju jeknuvši: „Zbogom, Crna Goro, došlo vrijeme mrijeti”...
Nisi te zime stigao do Bojne njive kao toliko zima ranije, odgovorili su te, nije u tebi bilo snage da uzjašeš Ćetana i obiđeš međe koje bi o Božiću krvarile dok si guslama držao opelo paloj mojkovačkoj braći...
Evo gusala ćute na zidu, do ikone.
Ćute, a zbore, Mijailo moj, jeknu nijemo liturgiju o Božiću kada ni mrtvi nisu padali već vaskrsavali da ustave „Irodove” krvoloke po cijenu da se zatru pragovi crnogorski, ali da dovijeka živi vjera u Gospoda i bratstvo Crne Gore i Srbije!
U koju bi goru danas pošao, Mijailo Đurov Medenice, i o čiji bajonet sakatio prsa kad jednako krvari snijeg s Bjelasice, ali na amanet lovćenski ne udara tuđin no tuđ u našemu?!
Rasrbljuju ti nesoji i Crnu Goru i Srbiju jednako, jednaki, isti- “položajnici” jada i temeljaši neke nove vjere mimo one zavjetne Svetog vladike Nikolaja: “Da ne bješe krvavog Božića na Mojkovcu, ne bi bilo ni srpskog vaskrsenja na Kajmakčalanu”!
Trijebe Bojnu njivu ne bi li papratištem izgnali iz nje srpske krvi, jednako koliko i u Srbiji nalažu cerovinu nadajući se da će lažnim badnjacima potpaliti čitav Cer- da plane i nestane u pepelu, pa da ga vjetrovi razviju Drinom, a Drina da presuši kad alavi razjape vilice vjerujući da je istina tek kaplja vode...
Lažno vas slave, a iskreno preziru, jer po cijenu života niste dali ono što oni rasprđuju u bescjenje!
Oprosti mi, Bože, znam da danas nije dan za jed, ali ne mogu povazdan da skrećem pogled s prađedovih gusala što bi da me ustave i upitaju: “Jesmo li se zalud krvlju ispovijedili Božića 1916”?!
Niste, sveta javorovino, niste- ne mogu nesoji da puste korijenje dublje nego što krv može da pričesti zemlju!
Zemlju Nemanjića o kojoj je tvoj Mijailo pjevao prteći na Ćetanu više Mojkovca da o Božiću raportira mrtvoj straži s Bojne njive riječima kralja Nikole pred boj: “Živjeli, mili moji Crnogorci! Živjelo naše milo srpstvo! Živjela naša moćna zaštitnica Rusija” i tužbalicom gudala: “Aoj, Srbi, braća naša draga, već je njina iznemogla snaga. Svi imaju nadu i oslonce u nas- njinu braću Crnogorce! Što imamo snage i možemo treba, braćo, da im pomožemo! Gusle moje od suva javora, od najljepšeg ljudskog razgovora! Gusle moje od javora suva- vas je Srbin pet vjekova čuva”!