Piše: Zoran Piperović
Ovako je bilo. Bila je noć, u stvari doba kada već umorni dan pred dolazećim mjesecom, neumitno posustaje. Ja i sveštenik Velibor Džomić krenuli smo prema moru. On, samo što je stigao.
Njemu sam prepustio volan. Tišina u automobilu. Na nju se kalemio gusti dim iz kubanske cigare. Ja pušio, kao i obično. A Velibor, neobično, vozio malo brže.
Polako, kazah ja njemu. Pa još kazah i ovo: hoćeš li da nastradamo pa da se neki na taman seire?! Znam i ko bi, kaza meni Džomić. Ne mislim na te, kazah sad ja njemu, nakon što je on kazao meni ovo prije.
Nego, izusti Velibor dodajući brzinu. Na neke, bre (ubacih ja ovo ‘’bre’’ u razgovor da atmosfera u zadimljenoj unutrašnjosti automobila koji je jurio prema prestonici bude srpskija) što kao političari predstavljaju srpski narod.
Tu Velibor od šoka umalo izgubi kontrolu. Nad volanom.
Nemoj da nas oburdaš, kazah ja njemu, usplahirenošću obuzet. I još dodah: ti si zadužen ispred srpskih tajnih službi da oburdaš Crnu Goru. A ne samog sebe. I mene, nausput.
Zauzda on automobil, stade pored puta. Ili nije. Nije, nije, nastavio je. Šokiran, vidjeh da vozi i pita na koga ja to mislim. Ljut. Takoh ga u Srbe nam.
Na neke poslanike iz Skupštine. Srbe. Izgovorih, a pogledujem ispod oka kako će da reaguje. Oni su, nastavih ja, pošto Velibor nije reagovao, zaduženi da uvijek, kad je Srbin u nevolji, a učini im se da mu je Milo pri ruci, sve urade kako Srbinu spasa bilo ne bi. Sjeti se, brate Velibore, kako su se ti isti i još neka srpska braća, kada sam ja bio živ, a još više mrtav od ovih drugih, što su te kao predsjednika četničko-ljotićevsko-nedićevske Vlade u sjenci, u Crnoj Gori, izagnali iz nje, bacili na mene. Pa me onako ljudski i srpski, kako samo mi umijemo, pljuvali. A je svanula zora. Srpska.
Moraš to da mi objasniš, pravi se nemušt Velibor.
Inače, krenuli smo na jednu prijateljsku svečanost prema jednom ribljem restoranu u Bigovu. Do kojeg još nijesmo stigli. Napisaću kad budemo došli. Samo malo strpljenja.
Objasniću ti to ovako: nema te srpske nevolje (ako je personalna, posebno) u koju Srbin može da upadne, a u kojoj neka naša srpska braća neće seiriti. Još ako Srbinova nevolja miriše na Mila. I nema većeg pljuvanja od neke braće, ako se brat Srbin izbavi, a izbavljenje opet, po njima, miriše na Mila. Zar nijesam ja, dragi moj Velibore, ljubavio sa Milom? I taman da završim rečenicu, Velibor skoči po srpski:
Ti ljubavio sa njim?
Ma ne razumiješ, prekidoh ga. Htio sam da kažem kako su me sahranjivali neki moji Srbi kada smo nas dvojica ljubavili, znaš već sa kojom. Branili su je, nastavih ja, iz petnih srpskih žila. Kao da je rodom iz Topole. Pa do Ravne gore.
Hoće sveštenik da me prekine, ali u meni već proradila čuvena srpska krvca. Ne dam i nastavih:
Sada te kao srpskog popa, doduše ubačenog agenta srpske UDBE, psuju kao ljubimca DPS-a. I Mila. I vratili bi te u Srbiju. Prije Ranka. Moleći Boga da se otuda nikada ne vratiš.
Ćuti sveštenik. Gladi srpsku bradu (koja nije kao ostale, nekako je finija, mekša) i gleda odsutno ka pučini koja se nazire u mraku. Sad smo već blizu restorana. Napisaću kad stignemo. Ovo zato što Srbi obično ne stignu, kad neđe krenu.
A zašto je, pobogu, advokate, to tako? Zašto smo takvi?
Taman da odgovorim, stigosmo. Velibor ugasi auto. Izađe. Ostade uskraćen za odgovor, kao i ti, čitaoče. Nijesam ja kriv što smo stigli. I što Velibor izađe. Iz Srbije.
P.S. U restoranu, naš prijatelj Mijo, iskonski Crnogorac, izljubi sveštenika Velibora Džomića i u znak dobrodošlice naruči orkestru srpsku pjesmu. Bolno nas, a nehatno, podsjeti kakvi smo. Kao što nas podsjetiše i ona dvojica srpskih poslanika. Iz Pljevalja, pa do ravne Zete.
(Autor je advokat)