Piše: Milan Mišić
Renminbi – to je zvanični naziv za kinesku valutu (jen je samo njena osnovna jedinica) – bila je svakako najvažnija riječ protekle nedjelje. Barem na međunarodnim berzama i u političkim kuloarima. Kina je, naime, počev od utorka, svoju monetu devalvirala za ukupno 4,4 odsto (u odnosu na dolar), što je u izjavama, prije svega američkih zvaničnika, predočeno kao nova ujdurma Pekinga i maltene kao objava novog ”valutnog rata”.
Nesporno je da je riječ o najvećoj devalvaciji renminbija, to jest juana, u poslednje dvije decenije. I da je rezultat toga isti kao kod devalvacije bilo čije valute: to je potez koji pospješuje izvoz, a poskupljuje uvoz. Da je to, dakle, način da se postignu određeni ekonomski, pa time i politički ciljevi.
Ali kad svoju valutu devalvira najveća ili najmanje druga ekonomija svijeta (da li je Kina po veličini svog bruto nacionalnog proizvoda zaista pretekla Ameriku ili još nije zavisi od metodologije kojom se izračunava, što u ovom slučaju nije od suštinske važnosti) – to jeste veliki događaj. Pogotovo zato što od toga štetu može da ima upravo Amerika, koja je istovremeno i najveći kineski rival i glavni ekonomski partner. Njen izvoz u Kinu će postati skuplji, a devalvacija juana je ujedno i pritisak da dolar nastavi da raste, što opet nije u interesu SAD.
Neka igra je svakako u toku. Ono što se vidi na prvi pogled, to je da je riječ o potezu koji se može smatrati iznuđenim. Ovogodišnja stopa kineskog rasta je sedam odsto, što je na planetarnoj skali više nego impresivno, ali iza toga je i činjenica da je to najniža stopa u poslednje dvije dekade.
Juan prati dolar, koji je u poslednjih nekoliko godina u odnosu na korpu globalnih valuta koje imaju zvanični status ”rezervnih” (u njoj su još i britanska funta, euro i japanski jen) ojačao za oko 30 odsto (samo u prošloj godini skočio je za oko 20 odsto).
Peking je, inače, stalno izložen kritikama da svoju valutu vještački održava potcijenjenom, kako bi održala tempo svog ekonomskog rasta. Visoke stope ekonomske ekspanzije, započete još prije tri decenije, tamo su postale neka vrsta društvenog ugovora između (jednopartijske) vlasti i naroda: to je glavni element socijalnog mira i legitimiteta Komunističke partije Kine, čiji monopol nije narušen ni uvođenjem pragmatičnog rješenja ”jedna zemlja, dva sistema” (socijalizam u politici, kapitalizam u ekonomiji).
Uprkos velikoj povici, Kina devalvacijom nije učinila ništa spektakularno, ili bar ništa što bi moglo da se protumači kao diverzija prema globalnoj ekonomiji, čiji su problemi mnogo veći od (ne)realne vrijednosti kineske valute.
A problemi su anemični rast prije svega u Evropskoj uniji, gdje je nezaposlenost i dalje oko 11 odsto, uz krizu na periferiji evrozone i prenapregnut bankarski sistem. Stvari nešto bolje stoje s druge strane Atlantika i u regionu Pacifika, ali svugdje se prvobitne procjene od optimističkih revidiraju u pesimističke.
U takvom kontekstu, Kina je povukla potez koji je sa stanovišta njenih interesa racionalan, mada ne rješava sve njene probleme, od kojih je prevelika zavisnost od izvoza glavni. Kinezi, obični građani najmnogoljudnije zemlje, još naime nemaju dovoljno para da bi ekonomski tempo održavali i ubrzavali sopstvenom potrošnjom, kao što je to slučaj u Americi, gdje upravo takva potrošnja čini 70 odsto cjelokupne ekonomije.
Kina, međutim, mora pažljivo da rukuje s novom mjerom: dobro je što je juan oslabio, ali u tome ne smije da se pretjera. Peking, naime, želi da svoju valutu ubaci u pomenutu ”globalnu korpu”, a da bi se to dogodilo, njegovu vrijednost treba da određuju globalne berze, a ne vlasti u Pekingu.
Uostalom, o tome će se razgovarati kada kineski predsjednik Si Đinpin uskoro (sledećeg mjeseca) stigne u prvu državnu posjetu Americi (što, između ostalog, podrazumijeva svečani doček na travnjaku Bijele kuće i gala banket u najpoznatijoj predsjedničkoj rezidenciji svijeta), gdje će sa Obamom pretresti svjetske probleme i bilateralne odnose.
Dočekaće ga i atmosfera u kojoj se zasad 17 pretendenata za predsjedničku nominaciju iz redova republikanaca i duplo manje predstavnika demokrata takmiči u pokazivanju ”čvrstine” upravo prema Kini, proglašavajući je ”opasnim rivalom”.
Rivali jesu, ali su istovremeno i u zagrljaju: ekonomsko slabljenje jednog automatski nanosi štetu drugom, čega su obostrano svjesni. Renminbi (juan) tako pleše s dolarom, a to što jedan drugog pritom povremeno nagaze, ne znači da će muzika biti zaustavljena.
(Autor je bivši glavni i
odgovorni urednik ‘’Politike’’)