Piše: Milutin MIĆOVIĆ
Biće vatre. Vidim lijepo. Drukčije je ovo nemoguće riješiti. Evo, sve je pokušavano: analize s raznih doktrinarnih aspekata. Pozivanje na standarde moderne demokratije, evo sveta ljudska prava, evo sve na prstima tolerancije, evo strpjeli smo se od jezika mržnje, od patetike, od svega.
Sve smo radili da se razumijemo, ali džaba. Teorijski, nijesmo mogli promašiti razumijevanje, ali praktično smo ostali u nerazumijevanju.
Neka provokacija drhti između nas. Koja dolazi iz nekog podzemlja, koje nije daleko od nas. O, đavole, Bog te ubio. Ljepše je šakama u glavu nego trpjeti ovu napast. Ne ljepše, nego i bolje.
Ma, puni smo mraka, kao da dolazimo, ne samo iz Crne Gore, nego iz crnih jama. Pred tim provalijama gine nam svako znanje. A zaludu, puni smo znanja da nam ne može više pod kožu stanuti. Ne samo onoga visokoga, nego ni u niskom nijesmo omalili. Ali kad zine naša provalija, svi ima da se urvamo u nju. Prije se urvaju ona visoka znanja, nego niska. Čim nešto drmne, ona visoka, naglavačke lete u jamu, kao da nikakvog oslonca nijesu imala. A ono pogansko, nisko, drži se i ne pada. Kud će da pada, kad je palo da ne može više.
Nijesmo mi ljudi, mi smo đavoli. Mi smo đavoli, obučeni u ljude. Pokušavamo da budemo ljudi, ali nam ne da neki đavo. Čim izjavimo i zarečemo se da budemo ljudi, već od treće riječi, projavi se đavo. Džaba hoćemo da budemo ljudi, kad nam ne da đavo. Đavo je kriv što nijesmo ljudi. Da nije đavola, mi bismo bili ljudi. Živjeli bismo bez protivnika, bez crnih misli, pa i bez misli. Onako ispunjeni vazduhom, osvijetljeni, ništavni. Živjeli bismo iako ne bismo živjeli. Mogli bismo to zvati životom, iako ga ne bi bilo.
Da nema đavola, i anđeli bi ostali besposleni. Čovjek bi živio bez ikakvoga djela, ali bi bio srećan i zadovoljan. Ne bi znao da li živi ili ne živi. Ima li ga, ili ga nema. To bi bio savršen čovjek, lišen svakog mraka. Možda ima takvih ljudi, ali realnim ljudima bilo bi kao da ih nema.
Nema čovjeka bez đavola, podvlačio je jedan čovjek koji zna. Anđela može biti, može ne biti, ali đavola mora biti. Kako bi čovjek živio bez vječitoga protivnika. Čovjek bez protivnika i nije neki čovjek. Teško da možemo i zamisliti takvoga čovjeka. A i kad bismo ga zamislili, ne bi nas suviše zanimao.
Mi bismo bili anđeli, da nam nije đavola. Đavo nam ne da da budemo dobri ko anđeli, a mi uvijek uzalud pokušavamo. Pa i to je nešto...
Ma lakše je ubiti Boga u čovjeku nego đavola. Đavo se skloni od udaraca i progona, a Bog se ne sklanja. Bog se niodčega ne sklanja. Siplju udarci po njemu, a on ide i ne sklanja se. Ide naprijed kao da ga ništa ne boli. A boli, i umire od bolova, ali opet živi i oživljava.
Bog je žedan udaraca, to je njegovo čudo i zagonetka. Na neki način, Bog je najveći provokator. On je provokator mirnoćom, tišinom, izgledom kao da nije od ovog svijeta. Kao da sve zna, a ništa neće da zna. Kao da je živio prije vremena, i ovdje došao odnekud iz nepostojanja, ili iz mrtvih. Kao da zna sve jezike, ali nikako ni na jednom ljudskom da progovori. Tako on izgleda, da nema čovjeka da ne poželi da se baci kamenom na njega. „Što si došao ovamo?! Ti nam baš ništa ne trebaš, nego nam samo smetaš. Tvoj nam pogled probija do kosti, đavole jedan. Sad ćeš vidjet' kad počnu da lete kamenice na tebe. Dobro ćeš zapamtiti gdje si došao. Zapamtićeš, da više nećeš nikad ni pomisliti da dođeš. A ti si nam odnekud kriv za sve. Došlo je vrijeme da nam za sve platiš“. Pa onda kad slože kamenjem, aplauzima, i naročito pljuvanjem. Sve dok se ne razbježe od njega kao od nekoga čuda. Pobjegnu nekud u svoj mrak. A Bog, obnovljen i osvijetljen udarcima. Čudak, kome niko ništa ne može.
Ima božijih ljudi, ali đavoljih neuporedivo više. Božije ljude nikako ni da sretneš u stvarnom životu, a ne možeš da ne sretneš đavoljeg čovjeka. Kad je nekad neko rekao - ovdje nema jednog đavoljeg čovjeka, mislio je upravo suprotno - nema nijednog koji nije đavolji. A đavolji čovjek i nije čovjek.
Uželio si se batina, vidim lijepo. Stući ću te ko zublju. Istjeraću ja te đavole iz tebe. Mnogo te svrbi. Ali đe te sad svrbi, sjutra će te boljeti. Previjaćeš se u mukama. Zvaćeš u pomoć, ali ti neće niko dođi. I đavoli će na kraju dići ruke od tebe.
Na kraju, ima đavola, koji se prave anđeli. To polazi za rukom samo velikom đavolu, iskusnom iskusitelju, prepredenom i upredenom u velike mreže, utkanom u velike planove, učenom prepredenjakoviću, kome niko ne smije da kaže da je đavo, a svi znaju da jeste.
(Autor je književnik)