Piše: Milan Mišić
Olimpijada je bila i prošla, ali Brazil je ostao u žiži globalnog publiciteta, priredivši još jedan karneval. Ne onaj sa sambom i razgolićenim igračicama, već karneval koji je razgolitio tamošnji politički sistem.
Riječ je o prošlonedjeljnom ”parlamentarnom puču”, impičmentu (opozivu) predsjednice Dilme Rusef. Poslije skoro godinu dana otkako je njeno smjenjivanje stavljeno na dnevni red, finale u Senatu (gornji dom dvodomnog Kongresa, sličnog onom američkom) bilo je ubjedljivo: 61:20 senatora je glasalo ”za”.
Kakav je to politički zločin učinila nekadašnja gerilka, pa potom ministarka u raznim vladama i šefica kabineta svog prethodnika, Luisa Inacio Lule? U očima njenih protivnika veliki, a po globalnim (i našim) standardima beznačajan: kao šef administracije u tamošnjem predsjedničkom sistemu, štimovala je budžet da bi fiskalne prilike u zemlji prikazala boljima nego što jesu.
Prvo pitanje je – a koja vlada to ne radi? Taj isti grijeh mogao je da se pripiše i svim predsjednicima, ali u ovom slučaju Dilma je pretvorena u metu da bi se veliki broj njenih kolega, političara, među kojima su i njeni nekadašnji koalicioni partneri, izvukao iz mnogo veće skandala, u kojem su u džepove strpali oko dvije milijarde dolara.
Na spisku aktera te afere su mnogi koji su glasali za njen opoziv, uključujući tu i novoustoličenog predsjednika – njenog dojučerašnjeg potpredsjednika čije je ime, opet po uzoru na američki sistem, na glasačkom listiću zaokruživano zajedno sa njenim.
Taj potpredsjednik je sada predsjednik koji treba da dovrši preostale dvije godine i tri mjeseca njenog drugog mandata – i da pokuša da ispravi nakrivljeni brod politike najveće latinoameričke nacije (205 miliona duša) i koliko do juče jedne od najdinamičnijih svjetskih ekonomija.
Taj novi, dinamični Brazil, koji je u prvoj deceniji ovog vijeka imao stope rasta i do sedam odsto i u svijetu se potom afirmisao uspješno organizujući dva globalna sportska spektakla (fudbalski mundijal 2014. i olimpijadu prošlog mjeseca), Brazil koji je 2012. istisnuo Veliku Britaniju sa šestog mjesta najvećih svjetskih ekonomija, danas je na nizbrdici gotovo u svim oblastima.
Od 2013. nezaposlenost je gotovo udvostručena, BDP je prošle godine smanjen za 3,8 odsto, najveće državno preduzeće, naftni džin ''Petrobras'' izgubio je 85 odsto svoje vrijednosti iz 2008, u porastu je organizovani i individualni kriminal sa dramatičnom brojkom od više od 50.000 ubistava godišnje, a povrh svega, zemljom hara opaki virus ”zika”.
Naslednica popularnog ljevičarskog predsjednika Lule, tokom čijeg mandata je 29 miliona Brazilaca izašlo iz (statistički definisanog) siromaštva, nije doduše otišla kao popularni lider: u momentu kada su senatori dizali ruku za njenu smjenu, rejting joj je bio bijednih osam odsto. U Vašingtonu je njen opoziv ocijenjen kao legitiman, ali ovo nije bila američka ujdurma da se svrgne još jedan od niza latinoameričkih ljevičara na vlasti.
Dilma je pala kao žrtva sistema. Pomenuta afera, koja se u istražnim i sudskim spisima vodi kao ,,Operacija pranje auta” (zbog činjenice da je počela kao istraga o pranju novca preko benzinskih pumpi), izbila je još u martu 2014. i dosad je podignuto 179 optužnica, donijete su 103 presude, za malverzacije se tereti 16 kompanija…
Srž je namještanje poslova privatnim kompanijama u ,,Petrobrasu'' uz posredovanje političara, kojima su zauzvrat punjeni džepovi: na spisku izdašno podmićivanih su tako i blagajnik ljevičarske Radničke partije (iz koje su i Lula i Rusef), dotle smatrane nepotkupljivom, bivši Lulin šef kabineta, spiker Predstavničkog doma Kongresa i mnogi drugi iz svih partija.
Istražuje se i jedna vila u poznatom odmaralištu čiji je navodni vlasnik još popularni Lula, ali je uočljivo da na spisku osumnjičenih nema Dilme Rusef. Ona je zato, kako prenose mediji, u stvari platila za svoje odbijanje da se nagodi i kolege zaštiti od optužbi.
Brazilski sistem nam, naime, nije stran: u tamošnjem parlamentu (kongresu) je dvadesetak partija, a na vlasti su po pravilu koalicije. Malo kojoj je stalo do dosledne ideologije i programa, ali do vlasti svakako jeste.
Zakon poslanicima omogućava da promijene partijsko odijelo, uprkos tome što nisu izabrani pojedinačno, nego na partijskim listama. Otuda stalno manevrisanje, rasklapanje jednih saveza i sklapanje drugih, što od predsjednika zahtijeva da čini mnoge neprincipijelne ustupke.
Zbog svega toga, opoziv nije kraj krize, već na neki način njen novi početak. Brazilci, čija su očekivanja od vlasti u međuvremenu porasla, o čemu svjedoče sve češće masovne demonstracije, korupciju danas doživljavaju kao jedan od najvećih problema, a u sledeće dvije godine i kusur imaće predsjednika koji je akter jedne od najvećih korupcionaških afera u istoriji.
(Autor je bivši glavni i
odgovorni urednik
„Politike”)