Piše: Petar Rmuš
Balkansko ognjište jedinstva ugašeno je, jugoslovenstvo je propalo, a braća ga razbratski urnisaše. Sindromu raspada kumuju stare boleščine, a otpadnici su napuklinom obilježeni. Segmente urušavanja nose rušitelji, a time su sebe predstavili. Splela su se i vodila kola od izdaje. Lisičje tragove u Endehaziji Štrosmajeri snuju, Pavelići kamom koljaštvo svjedoče, a jagićevci jezik srpski robe. Unijatstvom odrođuju žrtve. Dok su četvorooscilci sebe zalagali u bratski okvir života sinovi od Lijepe, i drugi njihni, vrebali su plijena, oštrili kame i jame punili. Muslimani, izjednačujući vjeru i naciju, sred Balkana tursko srce gaje. Izumili su bratski povoj i odbacili srodnost Avda Karabegovića, Osmana Đikića, Meda Pucića, Meše Selimovića, Skendera Kulenovića i drugih. Osmanlije u Jevropi, kao u svoj vakat, opet kavgu zameću. Uz zlo staro, vampiri se novo, albansko, oni više nagonski no razumno igraju po diktatu NATO alijanse. Za zlo su zlom opčinjeni, svijest im je zatrovana, a savjest zatomljena. Riječju, zlo od zla. Srpstvo, najmoćnije stablo Balkana i zaloga svih, doživljava pustošenje i slom pred očima slijepe svjetske javnosti. Pod nebom svetih lavri Nemanjića na Kosovu se gase svijeće, grobovi jauču i pustoš vlada. To je klopka sile, bič monstrumnog amerikanizma kao sijača sukoba i nemira u svijetu. Svojom NATO vrpcom svijet davi. Amerikanizacija pustoši čovječanstvo i ništi ga. A stablo srpstva povija se i puca tamo gdje mu je, iskonski, tlo najčvršće, u Crnoj Gori. Mlijeko se truje, nacije kopile, a vjere raspadaju. Samo se u Crnoj Gori novi čovjek rađa. U kakav to zagrljaj hrli Crna Gora? U zmijski! Crnogorci ljube li lance? Bivstvo časti izdiše, kultura se izobličuje, obraz korovi, istorija falsifikuje, negativni naboji zlobom narastaju. Izdaja je sopstvena podmetačina. Izdaja je iskop izdajnika.
Na svjetionike uma i ljudskosti urota huli i zloba bljuje, zaraza zasijeca. Kome idu u susret oni što Njegoša, Obilića, Principa kleveću? Sa kime se solidarišu? U čije rane diraju? Sve je jasno. Opsedantna je iščašena patologija mržnje, razarajuća, svjesna napuklina. Osvajački apetiti su bumerang sopstvenog zanosa. Ključ antropološke kodifikacije otvara šifre mentalnih i etičkih dosijea, etničke lavirinte suprotstavljenih identiteta. Vinovnicima destrukcija zlo je motivacija, a mržnja nadahnuće nezajažljivih apetita osvajanja i tiranije. Sopstvenu agresivnost doživljavaju kao horizont očekivanja, a zločinima potvrđuju sebe. Istorijskim pečatima osvjedočili su i svjedoče svoje vladanje. Zaslijepljeni, očima zla u nasljedstvu pojaseve bude. Klišeiranim obrascima i iskonstruisanom, infektivnom retorikom krvomete, ne slažući se sa istinom da batina ima dva kraja. Tiraniji osvajačkoj i genocidnoj Njegoš se suprotstavio odbrambenom filozofijom i presudio: „Zlo činiti ko se od zla brani, tu zločinstva nema nikakvoga“. Genocidlije, sudite i sebi, „odbrana je s životom skopčana“. Svaka rana ima svoju ranu. Konvertitska braća suživota nipodaštavaju tiranski bič i jaram, zločinstvo okupatora. Moralni nišani, dakle ljudski, bili bi osuda zla i mržnje, a ne prebacivanje i podaturanje sopstvene fobične patologije na nedužni narod. Ta pizma je besramno srasla s odrođenim svijestima. Nju pumpaju beskrupulozni korifeji poput Sarajlije, manipulatornog profesora Envera Kanzasa i drugi foborobi. Tekovine i znamenja magla obavija, a laž i krivotvorenje divljaju, u centru su zbivanja. Na Balkanu sve po starom, vjetrovi se zala nose. Je li to novi danak u krvi, sa Jasenovcem, Prebilovcima i Goranovim jamama? Ali svijetu trebaju nove snage i odbrane, zdravi tabori i vitalistička opredjeljenja, napredne vizije i temelji opstanka. Balkanske se boje znaju, oči i jezici vide i govore, što je zdravo mora preživjeti, što je pravo mora prevladati. Da zraci logosa ljude griju, a satana glavu svoju gubi. Svijest istorije temelj je budućnosti. Balkanske račve svijesti su nanos raznih prodora i poplava, zlih vremena, žarište vječnih požara, vavilonska napuklina i ljudsko prokletstvo. Razglednicu zdravlja zakačio je virus bez lijeka. Razgranatom stablu balkanske istorije vjetrometine korjen čupaju. Ono slaže svoje istorijske listove dok mu zapise nejednako čitamo: tačno i netačno. Lice mu je zakorovilo. Vidljive pukotine i slom izraz su kraja i početka. Zdravlje će preživjeti, oboljeli nek se Bogu mole – pakao je tu. Za osvajače, moćne krvopije i davije Lucifer je sabrat. Kao talog zla mutni jauci se čuju: Osmanlija ote mi dijete, /na Glasincu kosti su djedove / od Evrope muke ja sanjam njegove / sultanovci opet sabljom mi prijete. Zato, i Bogu je milo: zdravi uz zdrave, pravi uz prave, a ptice su jato odredile. Kolijevku svoju zanjihajmo, pojaseve svoje povežimo, dobra nema ako zlo caruje. Matica naše svijesti, čista i vedra, vitalističkom filozofijom nek zastave slobode razvija, da čuvamo etos i etnos, jer nam je trag blizu ponora, da nas ima ili da nas nema. Poslanicu znajmo – samo čovjek čovjeka čovječi.