Slike urbanih pejzaža i portreti čine postavku treće samostalne izložbe Vera Begovića „(Nad)Realno i (Pod)Svjesno” koja se ovih dana može pogledati u podgoričkom „Bluz baru”. Izložbu u „Bluz baru” na neformalan način otvorenom je proglasila direktorica KIC-a Snežana Burzan, poželjevši između ostalog Begoviću još izložbi i dobrog zdravlja.
Dugogodišnji filmski poslenik i urednik filmskog programa u KIC „Budo Tomović„, Begović se nakon penzionisanja s još većom strasti posvetio svojoj drugoj velikoj pasiji slikanju.
– Jedan moj drug dobro je rekao, da sam se čitavog života bavio pokretnim slikama, i u jednom trenutku sam te pokretne slike zaustavio. No, mislim da slike, ako ih posmatra pažljivo oko, takođe imaju svoj pokret, jer ljepota je u oku posmatrača – kaže Begović.
Za naslov postavke „(Nad)Realno i (Pod)Svjesno”, kako kaže ovaj autodidakt, odlučio se jer su u pitanju impresije.
– Čitav život igrao sam se bojama, a u jednom životnom momentu imao sam sreću da postanem prijatelje našeg velikog slikara Voja Stanića. I prije desetak godina, dao sam mu da na fotografijama pogleda moje slike, na što mi je on rekao: „Ja sa telefona ne gledam slike”. Potom sam te slike ubacio u gepek auta, prilikom naredne posjete Herceg Novom, i ponio Voju da ih pogleda. Njegov komentar je bio: „Gdje si ti bio dosad? Ti imaš smisla, gledaj kako si složio boje. Radi, nemoj da staješ”. I ja sam tada ozbiljno počeo da se bavim slikanjem – priča Begović.
Kao veliki ljubitelj filma, i dugogodišnju profesionalnu vezanost za taj segment umjetnosti, i dan danas, dodaje Begović, svaki dan do jedan, do dva sata gleda filmove. Naročito stare filmove, gdje ga interesuje arhitektura koja se u njima prikazuje, kao jedan od bitnih momenata u gradnji svake filmske priče. A, sve je krenulo nakon jedne prezentacije koje je učinio za Arhitektonski fakultet.
– Arhitektura na filmu jednako je važan dio filma kao i scenario, fotografija... Tako recimo na jednoj slici prikazujem Pariz iz 1936, ili recimo arhitekturu gradova iz nekih starih serija. Na osnovu onog što sam odgledao, a što mi se ureže u sjećanje radim skice i kasnije, na osnovu njih slikam, jer me to impresionira. A, divim se i nekadašnjim filmskim glumicama, i odatle kreću i ovi portreti, koji nijesu realni već, opet, neke moje impresije – kaže Begović.
Dodaje da ne završava brzo slike, jer se rukovodi savjetom prijatelja.
– Vojo Stanić mi je rekao, nemoj da žuriš, slikanje je igranje s bojama. Nemoj brzo da budeš zadovoljan, nego gledaj, gledaj, gledaj... Odmakni se, pa tek kad budeš potpuno zadovoljan onda reci da je završeno – objašnjava Begović.
I ova, kao i sve izložbe u „Bluz baru” je prodajnog karaktera, a slikar kaže da će novac iskoristiti za nabavku materijala za nove slikarske impresije.Ž.J.
Treba znati starati
– Ja sam aktivan penzinoer, ne bih sebe mogao drugačije ni zamisliti. Kada mi dođe neko iz moje generacije i kada vidim da se plaši penzije, jer me pita imam li savjet što da radi kada se penzioniše, ja tada kažem – bježi od mene. Jer, vidim da je neaktivan. Treba znati i starati, i to je umjetnost. A to nije lako. Uostalom, svaka životna dob ima svoje lijepe strane – kaže Begović.